Razgovarao: Dražen Kustura, Katolički tjednik

Loredana je rodom s otoka Krka. Doktorandica je na Papinskom sveučilištu Sv. Tome Akvinskog (Angelicum) u Rimu. Zaposlena je u Generalnom tajništvu Caritasa Internationalis, krovnoj organizaciji koja okuplja i potpomaže rad svih nacionalnih Caritasa (162) koji djeluju na svim kontinentima. To je jedna od institucija koja pripada Dikasteriju za cjeloviti ljudski razvoj. Caritas Internationalis ima također svoje izaslanstvo pri UN-u u New Yorku i Ženevi. Misija Generalnog tajništva sastoji se u promicanju suradnje među svim članovima Caritasa u svijetu, ne umanjujući njihovu autonomiju, te pružanjem pomoći u smislu brzog odgovora oko hitnih slučajeva, koordinacije, zagovaranja i jačanja njihovih sposobnosti. Također, Generalno tajništvo izravno pomaže Papi i biskupima u vršenju njihove službe prema najsiromašnijima i najpotrebnijima. S Loredanom Fabijanić razgovarali smo o predstojećem Danu siromaha, siromaštvu u svijetu, načinu kako pomoći najpotrebitijima…

Poštovana, u nedjelju, 19. studenoga po sedmi put na razini opće Crkve obilježit će se Svjetski dan siromaha. Zbog čega je jedan takav dan u godini važan i je li on dovoljan da se skrene pozornost na ovaj problem?

Jedan dan u godini teško da bi bio dovoljan za skretanje pozornosti, ali je iznimno potreban za podizanje svijesti na svjetskoj razini o ovom problemu. U 2022. 95,3 milijuna ljudi u Europskoj uniji bilo je izloženo riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti što čini ukupno 22% stanovništva. Najčešće se govori o ugroženim starijim osobama te nezaposlenima, no novi podatci ukazuju na novu vrstu siromašne populacije, a to su mladi radnici s privremenim ugovorima zbog kojih ne mogu ostvariti sva prava radnika te su im primanja nedovoljna za osnovne potrebe.

Ovogodišnja poruka pape Franje za ovaj dan inspirirana je citatom iz Knjige o Tobiji: „Ne okreći lice od siromaha!“ Koliko je kod ljudi, osobito na Zapadu i u velikim gradovima poput Rima, razvijena svijest o potrebi pomaganja siromašnima? I koliko uopće primjećuju ovaj problem?

Mislim da je u zapadnim zemljama iznimno razvijena svijest o potrebi pomaganja siromašnim osobama. Što je zemlja razvijenija, to joj je i socijalna skrb jača, a i humanitarne organizacije mogu više pomoći jer imaju više sredstava. Dovoljno je samo otići na stranice Caritasa tih zapadnih zemalja poput Caritasa Scotland (koji se zove Sciaf), Caritas Ireland (Trocaire), Caritas Española, Caritas Francuska (Secours Catholique), Caritas en Belgique, Caritas Deutschland, Caritas Austria i Caritas Italiana te pogledati njihova godišnja izvješća o tome gdje pomažu i koliko je pomoći pruženo te osim što ćemo vidjeti da svake godine raste broj siromašnih, vidjet ćemo da se i mnogo čini na tom području. Od raznih smještaja za beskućnike, domova za (buduće) samohrane majke, pučkih kuhinja, raznih tipova prihvatnih centara, kao i savjetovališta raznih vrsta. Tu su, također, ostale vjerske i sekularne humanitarne organizacije s kojima Caritas surađuje kao npr. Crveni križ, Comunità di San Egidio, Save the Children, Medici senza frontiere, JRS, Oxfam, UNHCR, IOM, Marijini obroci… Radi se puno, iako se uvijek može još više.

S druge strane, ako se usmjerimo samo na Rim, prije svega treba istaknuti veliki broj volontera. Naime, u Italiji je volontiranje jako razvijeno. Od malih nogu Talijani imaju priliku volontirati na razne načine, bilo kroz župe, škole, humanitarne organizacije i sl. Inicijative su uglavnom povezane s potrebama lokalne zajednice. I mislim da je to izvanredan način kojim djeca mogu učiti da svatko ima mogućnost napraviti nešto, možda malo, ali za opće dobro.   

To volontiranje u ranoj dobi ostane usađeno u ljudima za čitav život. Tako u Rimu po uredima za migrante možete naći dobre odvjetnike koji dio svog vremena odvajaju da besplatno pomažu u rješavanju pravnih i zakonskih pitanja vezanih za dozvolu rada i prebivališta za migrante, također se radi o volontiranju poduzetnika koji pomažu ljudima (domaćima i strancima) otvoriti mala poduzeća ne bi li si tako (kao poduzetnici početnici) omogućili produktivni i samoodrživi boravak u Rimu i okolici. Činjenica jest da kada vidite koliko potrebitih ima, lako je zaključiti da se ne radi dovoljno.

Ako se pak usmjerimo na rečenicu: „Ne okreći lice od siromaha“, nije mi se jednom dogodilo da primijetim kako građani Rima imaju poseban „osjećaj“ za druge. Budući da se isključivo koristim gradskim prijevozom, a u njemu provodim dva sata dnevno, mogu vidjeti razne situacije. Npr. često se beskućnici znaju naći u raznim stanjima nemoći i uvijek ćete vidjeti ljude koji će se zaustaviti i pokušati pružiti pomoć. To nije slučaj, rekla bih da je to gotovo redovito stanje. Zasigurno, nikomu to nije ugodno raditi, ali ipak pomognu.

Živimo u svojevrsnoj „kakofoniji“ glasova u kojoj se sve više govori o ljubavi, solidarnosti, empatiji, a istodobno je sve veći broj siromašnih. Kako izbjeći izlizane formulacije i konkretnije djelovati na suzbijanju siromaštva?

Ništa nas ne može toliko izdvojiti od praznih fraza kao doticaj sa surovom stvarnošću. Nema smisla pričati o nekim tamo siromašnim ljudima koji su nam daleko i s kojima nikad nismo progovorili ni riječ jer ih se sramimo, jer nas je strah ili nam se gade i onda stvarati neka javna „facebook“ mišljenja i stavove. To je suludo i opako. Možemo puno učiniti na suzbijanju siromaštva, svaka promjena počinje od nas samih, a to je o osvješćivanju da hranu, piće, toplu vodu i toplinu doma ne uzimam zdravo za gotovo, nego da budemo zahvalni jer imamo nešto što netko drugi nema, a samo jedan potres, nevrijeme, požar može sve to u manje od 10 minuta odnijeti. Ako nemamo te primarne zahvalnosti, nego smatramo da je posjedovati te stvari samo po sebi razumljivo jer živimo u naprednom svijetu, gadno se varamo. Nakon toga treba promatrati kako živimo, kupujemo li previše hrane koju poslije bacamo jer je ne stignemo pojesti, trošimo li previše vode i puštamo li je da neometano teče bez potrebe, kupujemo li previše odjeće koju ne stignemo iznositi, ostavljamo li svjetlo u prostorijama upaljeno bez potrebe… Sve su to sitnice koje ne mogu izravno pomoći siromašnima, ali mogu nas same učiniti savjesnijim i odgovornijim te mogu pozitivno utjecati na osobni proračun.

S druge strane, kada je riječ o organizacijama, mislim da tu treba ozbiljno zasukati rukave i pritisnuti sustave koji dopuštaju politike u kojima se mala skupina ljudi bogati nauštrb velike većine. To se može ostvariti socijalnim udruživanjima pa i mirnim prosvjedima kao demokratskom načinu izražavanja vladavine naroda. Ako se po tom pitanju nešto organizira, onda ne možemo biti lijeni i pred televizijskim zaslonom gledati nepravde i borbe čekajući da tamo na trgu ta masa to riješi.

Ako se mladim radnim snagama ne dopušta stalno zaposlenje i pristojna plaća, ne možemo očekivati porast stanovništva. Nisu mladi samo komotni karijeristi koji ne žele osnivati obitelji. Naprotiv, mnogi to žele, ali s pravom i odgovorno smatraju da nije u redu preuzeti brigu za malo biće kad ni sebi ne mogu priuštiti osnovno. I možemo mi sad komentirati da mladi nemaju vjere u Božju providnost i da su naši roditelji s puno manje sredstava uspijevali raditi ono što mladi danas ne žele. No, treba razumjeti da nismo svi jednaki i da treba stvoriti povoljne uvjete. Rad na tome i za to jest molitva, to je ona akcija u kontemplaciji koju treba današnja generacija.

Ratovi, nasilja, političke igre moćnika i migracije stanovništva dobrano doprinose povećanju ljudi u potrebi. Što Crkva može dodatno učiniti kroz svoje institucije koje na različite načine pomažu tim ljudima?

Istina, situacija je složena i puna izazova. Crkvene institucije, kako sam i gore spomenula, kroz Caritas i ostale organizacije na lokalnoj razini mogu učiniti puno. Ono što možda može više činiti jest podizati svijest u javnosti o društvenim problemima i promicati socijalnu pravdu i solidarnost. Tu može biti konkretnija. Kada kažem Crkva, tu ne mislim samo na biskupe i svećenike, štoviše mislim na svakog njezina člana. Jednom je jedan biskup rekao: „Nemojte uvijek očekivati da ćemo mi biskupi sve promijeniti sami, dođite nam vi laici i ukažite što možemo učiniti.“ To me je oduševilo. Čak i onda kad možda ne naiđemo na one koji bi nas trebali čuti i podržati, to nas ne treba sprječavati da i dalje pokušavamo činiti dobro. Osim toga, Crkva može pružiti duhovnu i emocionalnu podršku onima koji su pogođeni teškim situacijama, ima mnogo usamljenih ljudi i onih koji trebaju nekog da ih sasluša.

U društvu, a i u samoj Crkvi mogu se primijetiti bipolarni stavovi s obzirom na migrantsku krizu. Dok jedni govore o političkoj pozadini migracija i opasnosti od potencijalnog terorizma, drugi su „liberalniji“ po tome pitanju. Što je potrebno promijeniti da se ljude u potrebi ne gleda samo kao na broj, nego kao na osobe?

Migrantskom krizom definitivno smo zahvaćeni svi, i migranti i oni koji ih prihvaćaju. Susret s njima mijenja obje strane. No, zaista promjena počinje iznutra, od svakog pojedinca ponaosob. Ponekad tu institucije ne mogu učiniti puno ako ne postoji volja svakog vjernika/svake osobe da se promijeni.

Nedavno sam imala priliku razgovarati s mladim studentima iz Hrvatske i primijetila da mnoštvo njih nema problem s migrantima. Nema čak problem razmišljati da ćemo se u skoroj budućnosti naći u vrlo kulturološki raznolikoj zajednici. Mnogi su komentirali na način: „Kako da ne prihvatim došljake u svojoj zemlji kad znam da je moja rodbina isti taj migrant u nekoj drugoj zemlji?“ Jedan je student spomenuo kako mu je njegova teta pričala da je voljela prati posuđe kao mala kad je 60-ih godina stigla u SAD jer je u kući imala prvi put u životu tekuću toplu vodu. Zašto mislimo da smo drugačiji od drugih, bolji ili na nekoj višoj društvenoj ljestvici od Pakistanaca i Nepalaca!? Ono što mi možemo je pomoći tim ljudima u nekim svakodnevnim situacijama da vide našu gostoljubivost i dobronamjernost. Ne moramo biti dobri kršćani da bismo to radili, bitno je biti čovjek čovjeku brat. Naprosto ako broju dajete ime i njegovu/njezinu životnu priču i ako ste imalo humani, ne možete ostati ravnodušni pa taman da iza svega stoji politička agenda.    

Ako se stavite vi sami u cipele migranta i sjetite se osobe koja vam je nekad pomogla u nekoj za vas teškoj situaciji (možda kad ste bili na putu ili u nekom tuđem gradu u kome niste najbolje poznavali jezik) i netko vam je pomogao, zar niste sami sebi rekli: „Bog mi je poslao tu osobu koja mi je pokazala, rekla, uputila me…“ Integracija se ne događa samo nekim političkim programom, ona se događa svaki put kada domaćin bude blagonaklon prema došljaku. Ta dobronamjernost uči došljaka da bude i sam takav. Ono što sijemo, to ćemo i žeti.

Evo jedan simpatičan primjer iz Rima. Na motoru jedan Afrikanac, vozi dostavu hrane, prvo je prešao preko crvenog, onda je vozio u mrtvom kutu vozilu ispred sebe, a zatim naglo oduzeo prednost drugom automobilu. Dok smo tako stajali na semaforu i gledali tu scenu, jedna je gospođa rekla, ma vidi ti tog crnca kako je bezobrazan, a do nje je stajao gospodin (po naglasku negdje iz sjeverne Italije) i rekao: „Ali gospođo, on se u Rimu ponaša kao Rimljani.“

Nažalost, mnogi s predrasudama i s manjkom empatije pristupaju ljudima u potrebi često misleći da su sami krivi za situaciju u kojoj se nalaze. Što je potrebno učiniti kako bi u njima vidjeli Krista koji je gladan, žedan, gol, bos (usp. Mt 25,35-36)?

Teško mi je dati neke konkretne upute, a da i ja pritom ne upadnem u zamku izlizanih fraza. No, mogu reći da se često pitam kako netko tko sebe smatra ateistom, radi u humanitarnim organizacijama i istinski brine za siromašne? Za koju svrhu on/ona to radi? Ta osoba ne gleda i ne traži sliku Krista u siromašnom, ali kako pronalazi ljepotu i svrhu u tom radu? Osjeća li se dobro što pomaže, pa to čini iz osjećaja ugode? Možda, ali zašto to nastavlja činiti kada izgubi smisao u tom poslu? To su neka pitanja koja si ja često postavljam. Kao katolkinja imam priliku gledati i tražiti Kristov lik u siromašnim osobama, ali nevjernik, što njega privlači? Nije li njegov napor puno veći od moga? Fascinantno je to!

Koji su najveći izazovi s kojima se susreću djelatnici Caritasa na različitim razinama kada je riječ o borbi protiv siromaštva?

Izazovi su razni i razlikuju se jedni od drugih ovisno o društvenom, političkom, ekonomskom i kulturnom kontekstu. Jedan od najvećih izazova je onaj kada nemate dovoljno sredstava da pomognete baš svakoj osobi koja ovisi o vašoj organizaciji, kada pomoć ne može stići do potrebitih zbog političkih igara, zatim kada u ratnim područjima izgubite ljude, i to volontere koji pružaju humanitarnu pomoć, kada se bombardiraju skladišta puna sredstava za ljude u potrebi. Puno je izazova, nekad su tako veliki pred svima nama da se osjećate potpuno nemoćno i beskorisno. Ponekad se redaju jedan za drugim da biste najradije pobjegli od svega. I iako sjedimo u uredu u Rimu i vrlo smo daleko od ozbiljnih stradanja i patnji, nitko od nas ne ostane ravnodušan. Taj trenutak kad shvatiš da nemaš moć uz svu najbolju volju i sav trud koji ulažeš radom, to je valjda onaj trenutak kad shvatiš da si nemoćan i možeš samo šutjeti i stajati pod križem.

Na koji način obični ljudi, bili oni vjernici ili ne, osim novčanih priloga mogu pomoći u smanjenju siromaštva?

Mogu pomoći dijeljenjem svojeg znanja i iskustva. Besplatnim savjetima mogu pomoći osobama kako pronaći i zadržati posao, otkriti njihove talente i probati naći način kako da osoba živi od svojih talenata. Ili možda da pojednostavim i iskoristim onu indijansku poslovicu, pomoći siromašnoj osobi da nauči pecati, a ne samo davati mu ulovljenu ribu. Dakle, pružiti mu mogućnost da sam stvara, pomoći mu da vidi druge perspektive, da proba uvidjeti da njegovo stanje može biti promijenjeno.

Kada govorimo o siromaštvu, većina ljudi prvenstveno pomisli na područja Afrike, Azije i Latinske Amerike. Međutim, osobe u potrebi se nalaze svuda oko nas. Kako razbiti tu sliku da su siromašni daleko od nas te da materijalna dobra nisu jedini način pomoći?

Prije svega treba biti svjestan da siromaštvo nije samo materijalno. Ono može imati mnogobrojne oblike poput kulturnog i vjerskog siromaštva. Skrivajući istine ili pravljenjem određenih lažnih vijesti ne bi li postigli lajkove i popularnost; onemogućivanje ljudima da kritički promišljaju pružajući im samo jednu sliku stvarnosti; vlastito zatvaranje očiju pred raznim društvenim pojavama jer nam je tako lakše da ne gledamo i ne mislimo, to su sve oblici kulturnog (mentalnog) siromaštva. Također, postoje ljudi koji manipuliraju informacijama pogotovo onim masama koje nemaju pristup različitim informacijama i koje nemaju mogućnost prosuđivanja što je istina te što je pravo. Kada bismo tako promatrali svijet, čini mi se da bismo se susreli s puno više siromaštva nego što smo ga mogli zamisliti. Možemo postaviti pitanje - stvaraju li ili pomažu li i mediji stvaranju kulturnog siromaštva?!

Tu možemo nadodati i odgoj vjernika katolika. Ako osoba sama nije zainteresirana naučiti nešto više o svojoj vjeri, ona praktički nakon što završi srednju školu, nema pristup vjeronauku. I ostajemo na nekoj djetinjastoj razini znanja o vjeri i katoličkom nauku. Često možemo čuti onu: „E, pa tako su nas odgajali“ ili „To je tako uvijek bilo.“ I po tim načelima se onda ravnamo i djelujemo. Jednom sam čula od jednog vrsnog teologa i svećenika kako je Kristov nauk nepromjenjiv, ali je promjenjivo naše razumijevanje tog nauka. Eto, upravo tu možemo djelovati. Poučavati istine vjere, razumjeti u konkretnosti što znači katholikos i što on implicira, ako imamo dobre teologe i bibličare, zašto ih ne bismo koristili da pouče i obične vjernike „koji žele znati više“? Tako bi se možda smanjila mentalna skučenost i strah od migranata, novih društvenih pojava ili straha od prijetnji kršćanstvu, a uvećala nada i povjerenje u Boga.

Koja pozitivna iskustva imate u radu s ljudima koji su u potrebi?

Rad u Caritasu Internationalis nije izravan rad s ljudima u potrebi. No, mnogi djelatnici, tj. kolege u svoje slobodno vrijeme negdje volontiraju, nekad sa svojom djecom, nekad sami pa tako neki od nas u pučkim kuhinjama u gradu dijele hranu potrebitima, poučavaju migrante talijanski jezik, izvode radove po kućama za one koji si ne mogu priuštiti majstore, prate invalidne i/ili starije osobe po bolnicama ili na medicinske preglede, čiste kvartove od smeća… Imam razna iskustva s beskućnicima i jedan od dražih mi je kad me prepoznaju na cesti pa mi mahnu i kažu: „Salve sorella come va? – Zdravo, sestro, kako ide?“

Htjela bih također istaknuti da su iznimno pozitivna iskustva kada upoznate ljude koji rade u Caritasu po svim stranama svijeta. Nevjerojatno je to kad znaš da ima ljudi, kršćana, koji negdje u nekom drugom kutu svijeta, imaju slične svjetonazore i čine najbolje što mogu. Zamislite samo da imate priliku razgovarati u istom trenutku s nekim iz Samoe, Japana, Bangladeša, Kenije, Švedske, Urugvaja ili Filipina. Cijeli svijet u jednoj prostoriji. To su trenutci zbog kojih volim Caritas. (caritas.ba/nedjelja.ba)