Sve je snažnija tendencija da se razvije sadržaj blagdana jedne godišnje svetkovine, kako bi se historizirajući i nasljedovajući prikazao spasenjski događaj u Kristu i kako bi se pojedinačno slavili pojedini vidovi. Tako je nastalo, kao što smo već vidjeli kod uskrsnog blagdanskog kruga, iz jednog noćnog slavlja godišnje pashe prethodno sjećanje njegove muke i smrti na Veliki petak, ustanovljenje euharistije uvečer Velikog četvrtka i Isusov ulazak u Jeruzalem na Cvjetnicu. Također vrijeme poslije Uskrsa pokazuje istu tendenciju, jer se uzašašće i slanje Duha sve jače slave kao samostalni blagdani.

            Zato i nije iznenanđenje kako se početak Kristova događaja, njegovo postajanje čovjekom i rođenje, na Istoku i Zapadu postaju predmetom jednog blagdanskog razmišljanja.

            1. Podrijetlo blagdana Božića

            Bijele mrlje i površine na zemljopisnoj karti, neistražena područja, neprestano su u prošlosti oživljavala istraživačku težnju. Slično vrijedi za pitanje nastanka blagdana Božića i s njim srodnog blagdana Epifanije, koji se još mnogo dublje nalazi u tami. Već gotovo 100 godina brojni istraživači čine sve kako kroz vidljivu marljivost i oštroumnost rasvijetlili postanak i povod toga blagdana. Kao siguran rezultat može se utvrditi kako se blagdan Kristova rođenja slavio već 336. god. u rimskoj gradskoj liturgiji 25. prosinca. To se utvrđuje iz kalendarskih listâ danâ smrti rimskih biskupa („Depositio episcoporum“) i rimskih mučenika („Depositio martyrum“) F. D. Filocalusa iz 354. god. Isto tako puno toga govori tome u korist, kako je na Istoku gotovo istovremeno nastali blagdan Epifanije 6. siječnja tek nakon blagdana 25. prosinca ušao u rimsku liturgiju, dok se u Milanu, Galiji i Španjolskoj slavio već prije rimskog blagdana Božića.

            Što se tiče pravog uzroka uvođenja rimskog blagdana Kristova rođenja 25. prosinca, tako stoje nasuprot dva tabora istraživača. Prema apologetsko-religiozno-povijesnoj hipotezi poticaj za taj blagdan došao je od poganskog blagdana Nepobijeđenog boga sunca (Natale Solis Invicti), što ga je rimski car Aurelijan uveo 274. god. u čast sirskog boga Sunca iz Emesa za cijelo kraljevstvo i odredio ga na dan zimskog solsticija, 25. prosinca. To je trebalo prema carevim namjerama pripomoći kako bi se njegovo ogromno kraljevstvo održalo na okupu i još više učvrstilo. U želji kako bi se kršćane imuniziralo nasuprot privlačnoj snazi toga blagdana, Crkva Rima mu je tako apologetsko-religiozno-povijesnu hipotezu stavila nasuprot na isti dan kao blagdan Kristova rođenja. Pritom je ona željela ukazati na to kako je već Sveto Pismo Staroga zavjeta očekivanog Otkupitelja označavalo kao „sunce pravde“ (Mal 3,20). U Novom zavjetu sam Krist nazivao se „svjetlost svijeta“ (Iv 8,12), prema Iv prologu on bi bio kao „svjetlo istinsko, koje prosvjetljuje svakog čovjeka“ (1,9), koje je došlo na svijet. Naš današnji blagdan Božića ne bi bio, doduše, sadržajno, ali sigurno prema svome terminu ovisan od rimskog blagdana boga Sunca, kojemu bi se zahvalio za odlučni poticaj. Tada bi kršćani mogli trijumfirajući predbacivati svojim poganskim sugrađanima kako oni slave blagdan pravog Sunca, koji bi sâm mogao svijetu darovati svjetlo i spas.

            Takozvana hipoteza proračunavanja polazi od toga kako su se već u 3. st. kršćanski teolozi trudili da proračunaju Kristov dan rođenja koji nije imenovan u evanđelju. Pritom se posebnu pažnju zbog snažno u svijesti usidrene simbolike Krist - Sunce okrenulo ravnodnevnicama (ekvinocijima) i obama obratima sunca (solsiticijima). Tako se došlo, između ostalog do mišljenja kako je Ivan Krstitelj bio začet u jesenjskom ekvinociju i rođen u ljetnom solsticiju. Ali, budući da bi prema Lk 1,26 Krist bio rođen šest mjeseci kasnije od Ivana, njegovo bi se začeće stavilo na proljetni ekvinocij (25. ožujka) i njegovo rođenje prema tome bi bilo na 25. prosinca. U jednakosti sunca koje se nanovo diže s početkom Isusova zemaljskog života gledalo se usrećujuće djelo božanske providnosti. „Tko se uživio u mentalitet kršćana 3. i 4. st., zacijelo shvaća, kako je snaga simbola toga na dan zimskog solsticija proračunatog Kristova rođendana morala osvojiti srca upravo na juriš. To nije bilo ništa drugo nego 'ruka samog Boga'! Njegov vlastoručni pečat u ljudskom proračunavanju! Što se moglo doličnije dati božanskoj providnosti nego upravo izabrati taj tako simbolom obučeni dan!... Doduše, ne pristajem da bih tvrdio kako se upravo u pobjedničkoj rasvjetljujućoj snazi simbolike toga datuma nalazi zatvorena prava tajna pobjede blagdana Božića." Ako nam se danas i takav pokušaj proračunavanja Kristova rođendana čini vrlo aprioran i sumnjiv, onda bi to proračunavanje i uvjeravanje ipak bilo pravi poticaj za slavlje Kristova rođendana 25. prosinca, ali ne osvrt na poganski blagdan Sol Invictus.

            Kod odmjeravajuće usporedbe obostranih argumenta nameće se razmišljanje kako su pokušaji proračunavanja stvorili vrlo vjerojatno određenu pretpostavku i spremnost da se Aurelijanovu blagdanu Sunca suprotstavi blagdan Kristova rođenja, jer se može zacijelo graditi samo na uspjehu tog novog uvođenja, ako je dato određeno uvjerenje o povijesnosti nadnevka Kristova rođenja 25. prosinac. Pritom se može religiozno-povijesnoj hipotezi dati toliko za pravo, kao o uvođenju „Natale Solis Invicti“ iz kojega je proizašao pravi i prodorni poticaj.

            Da se novi blagdan već u 4. st. proširio u Crkvi koja je tada bila malo centralizirana i s tako iznenađujućom brzinom na Zapadu i u pokrajinskim Crkvama Istoka, ima vjerojatno i u tome svoj razlog kako je suzbijanje arijanske krive nauke osobu, i ne samo djelo, Bogočovjeka još jače naglašavalo i blagdan Kristova rođenja nicejske ispovijesti vjere, koja je osudila tu krivu nauku (325. god.), mogla dati također primjeren liturgijski izričaj. U većini se istočnih „liturgijskih područja oblikovalo formu blagdanskog slavlja, ukoliko se ticalo, toga nakon Epifanije; sadržajno je načelno samo misterij rođenja izvađen iz idejnog kruga blagdana objavljenja. Ali su se uistinu misaono tu i tamo pojavljivala podvostručenja, također u rimskoj liturgiji“.

            Izvorni je sadržaj blagdana Božića utjelovljenje (inkarnacija) Bogočovjeka, njegovo „objavljenje u tijelu“, dakle kako začeće tako i rođenje. Zato je i razumljivo da se pridošli blagdan Navještenja Gospodinova (Blagovijest) nije mogao probiti u 7. st. kao zapovjedni blagdan, pogotovo što je u sjeni blizog blagdana Uskrsa, odnosno Velikog tjedna.

            2. Liturgija blagdana Božića

            Prema rimskoj tradiciji, koja se može dokazati do u 6. st., svaki svećenik može na Božić slaviti tri mise. Također je još uvijek važeći misal misal drugog tipskog izdanja iz 1980. god. zadržao taj neobičan običaj. U hrvatskom misalu govorimo o misi polnoćki (missa in nocte), misi zornici (missa in aurora) i o danjoj misi (missa in die). Mistici su srednjeg vijeka vidjeli u tome upućivanje na „trostruko rađanje“ Gospodinovo: „Prvo i najviše rođenje je to, da nebeski Otac svoga jedinorođenoga Sina u božanskoj bitnosti, ipak rađa u razlikovanju osobe. Drugo rođenje, kojega se danas spominje, jest materinska plodnost, koja u istinskoj čistoći pripada djevičanskoj nevinosti. Treće se rođenje sastoji u tome da se Bog u sve dane i u svaki čas rađa na stvaran i duševan način s milošću i iz ljubavi u jednoj dobroj duši. Ta se tri rođenja slave danas sa tri svete mise.“

            Takvo je tumačenje sigurno duhovno i pobožno, povijesno podrijetlo je ipak bitno prozaično. Kao prvu i jedinu misu celebrirao je papa u 4. st. pravu blagdansku misu u sv. Petru u uobičajen sat, dakle oko 9 sati. U 5. st. pridolazi misa polnoćka u bazilici sv. Marije Velike (Santa Maria Maggiore). Ta je crkva bila nakon Efeškog koncila (431. god.), na kojem je dogmatizirano Marijino bogomajčinstvo, za pape Siksta III. (432.-440.) na mjestu stare Liborijeve bazilike na Eskviliniju nanovo sagrađena kao Marijina crkva. U njoj se sagradila nešto kasnije podzemna kapela kao oponašanje betlehemske špilje rođenja. U toj je kapelici celebrirao papa nakon nokturna "misu polnoćke", još je sudjelovao na zaključnim laudama i onda pošao na počinak. Vjerojatno je to noćno euharistijsko slavlje bilo živahno i potpomognuto običajem jeruzalemskih kršćana. Oni su običavali u noći pred Epifaniju u crkvi, koju je izgradio Konstantin nad betlehemskom špiljom rođenja, slaviti misu i onda se u procesiji vraćati u Jeruzalem, gdje se ujutro slavilo drugo euharistijsko slavlje.

            Oko sredine 6. st. pridolazi treće misno slavlje u crkvi svete Anastazije, u blizini Palatina. Ta je crkva bila posvećena mučenici Anastaziji iz Sirmija, koju se na Istoku vrlo štovalo i koja je nakon osvajanja Rima od Bizantinaca postala njihovom dvorskom crkvom. Budući da se spomen tih svetaca svečano slavio na Istoku 25. prosinca, slavio je papa osobno, sigurno iz reverencije prema bizantinskom namjesniku, tu misu, ali bez posebnog spomena sveca u tekstovima proprija.

            Trostruka je božićna misa ušla u papinske sakramentare i preuzeta je s njezinom proširenošću i izvan Rima. Bez obzira na to da u božićnim misama još uvijek važećeg misala dopunski postoji jedno starozavjetno čitanje, njezini su dijelovi proprija bitno isti kao dosad.

            Polnoćku ponajprije karakterizira perikopa evanđelja o Kristovu rođenju u Betlehemu (Lk 2,1-14). Ona završava s pjesmom anđela, koja uvodi kao što je poznato i himan Gloria u misu i dala mu je ime. Na taj dan taj himan ima posebnu boju zvuka. Starozavjetno čitanje (Iz 9,1-3. 5-6) obavještava o mesijanskoj nadi, koja se na taj dan ispunila: „Narod, koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku... Jer dijete nam se rodilo, sin nam je darovan; na plećima njegovim vlast je i nazvan je imenom: 'Savjetnik čudesni, Bog silni, Otac vječni, Knez mira'.“ Drugo čitanje (Tit 2,11-14) napinje luk od prvog objavljenja „milosti Božje“ do konačne Epifanije, na koju se Krist mora pripraviti, jer on živi „razumno, pravedno i pobožno... u sadašnjem svijetu“. Stih aleluja kličući naviješta „veliku radost: danas nam se rodio Spasitelj Krist Gospodin“. U zbornoj se molitvi oslovljava simbolika svjetla, jer je „ovu presvetu noć obasjao pravim svjetlom“, isto tako u prvom od tri predslovlja rođenja Gospodnjeg, gdje se govori o novom svjetlu tvoje slave. Darovna molitva govori o „svetoj razmjeni“ i obnovi „na sliku Isusa Krista u kom je naša ljudska narav sjedinjena s tvojim božanstvom“. Ta se kod crkvenih otaca omiljela misao prihvaća i od zborne molitve danje mise, kad se tamo kaže: „Udijeli nam dioništvo u božanstvu svoga Sina, koji je rođenjem uzeo našu ljudsku narav.“ Ali, prije svega treće mu predslovlje rođenja Gospodnjeg, koje se može uzeti kako u misama Božića tako i u oktavi, a daje klasičan izričaj: „U njemu danas zablista otajstvena razmjena spasenja: tvoja se vječna Riječ rodila kao smrtan čovjek, a mi, smrtni ljudi, zauvijek smo počašćeni, jer u Kristu primamo božanski život.“ Ulazna pjesma Ps 2,7 ("Dixit Dominus..."), isto kao kod nekadašnjeg introitusa, može se nadomjestiti drugim verzom, u kojem se izravno izgovara tajna utjelovljenja („Radujmo se svi u Gospodinu...“). Taj misterij ima u svim božićnim misama posebno iskazivanje poštovanja, jer se poklekne kod Creda, kad se govore riječi o Isusovu utjelovljenju i rođenju.

            Misa zornica (pastirska misa) ima svoje ime od evanđelja (Lk 2,15-20), u kojem se isto tako jednostavno i izrazito izvještava o susretu pastirâ s Djetetom u jaslicama. Simbolika svjetla izražava se u toj misi još jače negoli u prvoj: „Svjetlost će nas danas obasjati“ (Ulazna pjesma i pripjev 1. pripjevnog psalma); „ti nas obasjavaš novim svjetlom svoje utjelovljene Riječi. To nam svjetlo po vjeri sja u srcu: molimo te da odsijeva i u našem življenju“ (zborna molitva); „Svjetlost sviće pravedniku i radost čestitima u srcu“ (pripjevni psalam 97,11). Radost i zahvala (popričesna molitva) provlače se kao vodeći motiv cijelom misnom liturgijom.

            Danja misa naviješta u prologu Ivanova evanđelja (1,1-18) tajnu inkarnacije u Ivanovoj teologiji: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog... U njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.... Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka, dođe na svijet... I Riječ tijelom postade i nastani se među nama.“ U tom se utjelovljenju najdublje ispunila riječ proroka o glasonoši radosti, „koji navješćuje mir, oglašuje sreću, navješćuje spasenje“ (iz 1. čitanja Iz 52,7-10). U Kristu je Otac nakon mnogostrukih riječi prorokâ izgovorio svoju konačnu objavu. Jer je Sin „odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede s desna Veličanstvu u visinama“ (iz 2. čitanja Heb 1,1-6).

            Iz takvih i drugih tekstova postaje jasno, da se Božić slavi kao blagdan našeg otkupljenja, iako se posebno ne naglašava muka i uskrsnuće, nego utjelovljenje i „sveta razmjena“. Ipak se i u božićnoj liturgiji izražava pashalni misterij, kako pokazuje prethodni navod iz drugog čitanja danje mise i kako se to još jasnije događa u drugom čitanju mise polnoćke: „On sebe dade za nas i da nas otkupi od svakoga bezakonja i očisti sebi narod izabrani koji revnuje oko dobrih djela“ (Tit 2,14). S obzirom na tu sadržajnu zajedničku notu s blagdanom Uskrsa predložilo se: „Sigurno bi bilo bolje razdijeliti na 'vazmeno slavlje otkupljenja' i na 'božićno slavlje otkupljenja'.“ U vezi s tim trebalo bi, također, spomenuti poznatu rečenicu Rimskog martirologija za 25. prosinac: „Isus Krist, vječni Bog i Sin vječnoga Oca, želio je svojim presvetim dolaskom konsekrirati svijet“, dakle posvetiti i otkupiti. Također je božićnoj liturgiji stalo do uzvišenog Gospodina, koji se razotuđio u utjelovljenju Božje jednakosti, „kao rob“ vodio je život čovjeka i ponizio se do poslušnosti smrti na križu, da onda uzvišen postane Kyrios (usp. Fil 2,6-11).

            Budući da je život Djevice Marije nedjeljivo povezan s misterijem čovječanstva, njezino se ime, osim u Credu, izričito spominje i u umetnutim tekstovima euharistijskih molitava I-III u nekim misalima drugih govornih područja kao što je njemačko. Prije svega je, kao što ćemo još vidjeti, osmi dan od Božića posebno posvećen njezinom spomenu.

            Već se blagdanskoj liturgiji Božića pribraja i misa bdjenja 24. prosinca (missa in vigilia - misa vigilije), dok misa ujutro toga dana vrijedi još kao adventska misa. Takve mise vigilije inače imaju samo još Duhovi, svetkovine Rođenja sv. Ivana Krstitelja i svetih apostola Petra i Pavla i svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije (Velika Gospa). Pritom se treba „paziti da je srednjovjekovna koncepcija vigilije kao prosnog dana pred blagdan napuštena kod novog uređenja. S iznimkom uskrsne vigilije, koja se mora slaviti u tijeku uskrsnog bdjenja, zove se 'misa vigilije' ubuduće ona misa koja se u večernjim satima prije ili nakon prve večernje jedne svetkovine može slaviti kao blagdanska misa.“ Ta nova misa vigilije od Božića odgovara u svojim tekstovima samo djelomično onim ondašnjim misama, koje su slavljene ujutro 4. prosinca u ljubičastom misnom ruhu. Ostala je, između ostalog, ulazna pjesma sa svojim pouzdanim očekivanjem spasenja (Izl 16,6f: „Danas ćete znati da doista dolazi Gospodin, da vas spasi, a sutra ćete vidjeti njegovu slavu“) i zborna molitva, koja očekivanje prvog Kristova dolaska spretno povezuje s konačnim povratkom. Prvo čitanje (Iz 62,1-5) opisuje u svjetlećim bojama slavu novog Jeruzalema kao Bogu dragu zaručnicu. U drugom čitanju (Dj 13,16f. 22-25) navodi Pavao u granicama jedne misijske propovijedi riječ preteče Ivana: „Nisam onaj za koga me vi držite. Nego za mnom evo dolazi Onaj komu ja nisam dostojan odriješiti obuće na nogama.“ Evanđelje (Mt 1,1-25) izvještava o Isusovu rodoslovlju i o anđelovoj poruci Josipu: „Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.“ Budući da ta misa već pripada blagdanu, za nju vrijedi isto tako što je rečeno o drugim božićnim misama s obzirom na Credo i umetnute tekstove u euharistijskim molitvama I.-III. kao na primjer njemačkog misala.

            3. Oktava blagdana Božića

            Osim blagdana Uskrsa samo još blagdan Božića ima oktavu, dakle zadržati jedan blagdanski tjedan. To je sigurno znak za visoku vrijednost, koja se još i danas tom blagdanu priznaje.

            Sam dan oktave pada zajedno s početkom građanske godine. Budući da su već od sredine 2. pretkršćanskog stoljeća rimski konzuli počinjali tijek svoga službovanja prvi dan siječnja, premjestio je Gaj Julije Cezar, kod novog uređenja godišnjeg kalendara u 46. god. prije Krista, početak godine od prvog ožujka na prvi siječanj. U kršćanstvu je taj dan proživio neke promjene smisla. Budući da su pogani taj početak godine na čast boga Janusa s dva lica slavili u razuzdanoj radosti, s praznovjernim običajima i grubim razvratnostima, pokušala je Crkva vjernike imunizirati, pa je priređivala pokornička bogoslužja i pozivala na post. Postojao je vlastiti misni formular „Ad prohibendum ab Idolis“ (Za izbjegavanje od idolopoklonstva). Zamjenjujući za mnoge glasove otaca trebalo bi navesti iz jedne propovijedi svetog Augustina: „Oni neka prave novogodišnje darove, vi trebate dati milostinju; oni neka pjevaju razuzdane pjesme, vi se trebate povući na riječ Pisma; oni neka se žure u teatar, vi u crkvu; oni neka se opijaju, vi trebate postiti.“ Drugi koncil u Toursu (567.) propisuje za tri prva dana siječnja pokorničke pobožnosti za suzbijanje poganskih običaja, i IV. koncil u Toledu (633.) zapovijeda strogi post prema vrsti kvadragezime. Ostatak te pokorničke prakse očuvao se uostalom u tridentinskom misalu sve do naših dana. Darovna i popričesna molitva mise od prvog siječnja potječu iz stare pokorničke mise.

            Crkva Rima primijenila je sada drugu, u sličnim situacijama dokazanu taktiku: stavila je na prvi dan siječnja Marijin blagdan, Spomendan (Natale) Majke Božje. Vjerojatno je tada na Rim utjecala i bizantska Crkva, gdje su se čašćenje Marije i Marijini blagdani mnogo ranije iskovali. Kada su početkom 7. st. oba bizantska Marijina blagdana Navještenje i Uzašašće ušli u Rim, ponovno se povukao u pozadinu „Natale S. Mariae“ i dao mjesto slavlju oktave Božića. U Španjolskoj i prije svega u Galiji udomaćio se u 6. st. na dan 1. siječnja Blagdan Gospodinova obrezanja, za što je sigurno Lk 2,21 dao poticaj. Tek u 13./14. st. nalazimo taj blagdan u Rimu. Slavio se pod znakom „Gospodinovo obrezanje i božićna oktava“ s marijansko-božićnim karakterom do liturgijske reforme iz 1960. god. (Cod. rubr.). Opća načela o liturgijskoj godini i kalendaru iz 1969. god. ponovno su se vratila k prvotnom rimskom običaju, kad su odredila: „1. siječnja, na osminu Božića, slavi se svetkovina Bogorodice Marije, na koju se ujedno slavi i spomen presvetog Imena Isusova.“ Takav se Marijin spomen slavi inače i u istočnim obredima, i to u bizantskom, istočnosirskom i zapadnosirskom obredu 26. prosinca, a u koptskom obredu 16. siječnja.

            Novo se uređenje odreklo samostalnog blagdana Imena Isusova. Njegovo korijenje seže do u 15. st., gdje su se posebno trudili oko čašćenja presvetog Imena Isusova Ivan Kapistran i Bernardin Sijesnki. Papa Inocent XIII. stavio ga je 1721. god. na drugu nedjelju nakon Epifanije, Pio X. 1913. god. na nedjelju između 1. i 6. siječnja, odnosno 2. siječnja, kad u tom vremenskom razdoblju nije padala nedjelja. Nacionalni liturgijski kalendar Biskupske konferencije BiH uopće ga ne spominje, dok ga na primjer njemački regionalni kalendar izričito spominje „Davanje imena Gospodinu“ („Namengebung des Herrn“) 1. siječnja.

            Isti misni formular u svim godinama čitanja novog i istovremeno prastarog Marijina blagdana spominje u prvoj liniji Marijino Bogomajčinstvo „da je blažena Marija, vazda djevica, Majka tvoga Sina i Majka Crkve“ (popričesna molitva). U evanđelju (Lk 2,16-21) se govori o njoj da je pamtila sve te božićne događaje i razmišljala o njima u svome srcu; istovremeno se spominju Isusovo obrezanje i davanje imena. Drugo čitanje (Gal 4,4-7) gleda dolazak Sina Božjega, „od žene bî rođen“, „kada dođe punina vremena“ s toga gledišta otkupljenja onih koji su Zakonu podložni „da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo“. Naprotiv, po svoj se prilici naglašava u prvom čitanju (Br 6,22-27) davanje imena Isusu, kad se tamo nakon ustanove aronitskog blagoslova kaže: „Tako neka zazivaju Ime moje nad sinove Izraelove i ja ću ih blagoslivljati.“

            Žalilo se s dobrim razlozima da se u liturgiji toga dana nije vodilo računa o činjenici, kako je to početak građanske godine. Kad gotovo svi narodi ljudske obitelji tome danu pripisuju posebno značenje, te ne bi trebala liturgija o tom šutjeti. Ovdje bi se trebalo osvrnuti na riječ kasnijeg pape Pavla VI. za vrijeme koncilskih rasprava: „Liturgija je ipak ovdje za ljude, a ne ljudi za liturgiju.“ Tako u novom misalu u odlomku mise „U različitim prilikama javnog života“ stoji na prvom mjestu misa „Za početak građanske godine“, u kojoj prije svega prezidijalne molitve izričito spominju početak nove godine i za to mole Božji blagoslov („Daj, da je svu proživimo u tvojoj ljubavi“, darovana molitva); ali prethodna rubrika kaže nešto lakonski: „Ova se misa ne smije uzeti na svetkovinu Svete Bogorodice Marije, 1. siječnja.“ U tome se vidi strašljiva vjernost prema općem rubrikalnom propisu, da se na svetkovine ne smiju slaviti votivne mise. Preispitivanje i promjena te odredbe čini se sadržajno i hitno, jer: „Nije li zadaća Crkve, koja se tvrdi u pastoralnoj konstituciji (čl. 1), da uistinu ne postoji ništa ljudskije, koje ne bi u svojim srcima našlo odaziv, čovjeku, koji danas često s brigom, a katkad rezignacijom, očekuje budućnost, u odgovarajućem liturgijskom slavlju, čiji su pozitivni stavovi zacijelo već sada stvarni, da ponude uputu i pomoć za vjerničko svladavanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti?“ Srećom je njemački misal na Novu godinu dobio ipak zbornu i darovnu molitvu s dodatkom u zagradama.

            Već najstariji liturgijski kalendari imaju niz svetačkih blagdana u neposrednoj vezi s blagdanom Božića. Srednji je vijek gledao u tim svecima časnu pratnju Krista djeteta i nazvao ih „Comites Christi“ (Kristovi pratioci). To su u rimskoj liturgiji „nadmučenic“ (prvomučenici): Stjepan 26. prosinca, apostol i evanđelist Ivan 27. i od Heroda pobijena betlehemska djeca 28. (usp. Mt 2,13-18). U njima se gledalo prikazano tri moguće forme mučeništva: svojevoljno i stvarno (Stjepan), svojevoljno, ali nestvarno (Ivan) i stvarno, ali nesvojevoljno (Nevina dječica).

            Blagdan sv. Stjepana seže na Istoku do u 4. st., na Zapadu je poznat od početka 5. st. Njegovo je štovanje doživjelo snažan uspon, kad je prezbiter Lucijan 415. god. našao u Jeruzalemu njegove relikvije i dijelovi su našli put u mnoge zemlje i Crkve. Na mnogim su mjestima nastale crkve i kapele u čast tog „arhiđakona“ (prvi đakon, usp. Dj 6,5). Samo bi ih u Rimu trebalo biti u srednjem vijeku 35. Prvo čitanje misnog slavlja oslikava njegovo djelovanje i njegovo mučeništvo (Dj 6,8-10; 7,54-60), u evanđelju (Mt 10,17-22) Isus prijateljski upoznaje učenike s progonstvima koja će radi njega nastati. Zborna molitva označava sveca kao primjer ljubavi prema neprijateljima, popričesna molitva kao uzor neustrašivog svjedoka vjere. S njegovim blagdanom povezivali su se u srednjem vijeku brojni narodni običaji.

            Također blagdan apostola i evanđeliste Ivana seže na Istoku do u 4. st., prvotno povezan sa spomenom njegova brata Jakova Starijeg. Osobito bazirajući na Ireneju Lionskom, „stvara se tradicionalno shvaćanje, da je apostol Ivan djelovao u Efezu. Za Domicijana je protjeran na otok Patmos, gdje je napisao Apokalipsu. Vratio se u Efez, i tu je napisao Evanđelje, a umro je u poodmaklim godinama (za Trajana). Za njegovo štovanje u srednjem vijeku doprinijela je također legenda, on je, bez da mu naškodi, navodno popio vrč otrovanog vina, da bi obratio jednog poganskog svećenika iz Efeza, i on je navodno pred Latinskim vratima u Rimu bio bačen u kotao s vrelim uljem, a da mu nije naškodilo. Blagdanska misa pokazuje u prezidijalnim molitvama da nam je Ivan na poseban način navijestio vječnu i riječ tijelom postalu. Čitanje (1 Iv 1,1-4) ga predstavlja kao očevica i kao svjedoka koji je čuo, čije svjedočanstvo zaslužuje vjerovanje. Evanđelje (Iv 20,2-8) slika doživljaj praznog groba na uskrsno jutro: „Vidje i povjerova“.

            Od ranog srednjeg vijeka do naših dana očuvao se blagoslov i razdjeljivanje „Ivanova vina“. Ono je povezano s poganskim običajem (Grci, Rimljani, Germani), da se u čast bogova uzimalo piće. Kod Germana se to zvalo „Minne trinken“ (piti u dragoj uspomeni). Nakon kristijaniziranja taj se običaj promijenilo u piće na čast određenog sveca, npr. Mihaela, Stjepana, Ivana Krstitelja, Martina Turskog i još drugih. Ivanova je ljubav postigla posebno značenje i trajanje, jer se razvio crkveni blagoslov Ivanova vina, sigurno i s obzirom na spomenutu legendu o piću otrovnog vina.

            Blagdan Nevine dječice 28. prosinca čini se da se razvio na Zapadu. Spominje se prvi put u kalendaru sjeverno-afričkog grada Kartage 505. god., pošto su već prije brojni crkveni oci hvalili mučeništvo te djece. Povezanost s božićnim događajem utjecalo je sigurno na termin. Premda je blagdan mučenika, pod utjecajem galske liturgije dobio karakter žalosti, koji se odrazio u ljubičastoj boji misnog ruha i izostavljanju glorie i Tedeuma. Tek je Codex rubricarum „Ratio et via“ od 25. 7. 1960. ujednačio rubrike s drugim blagdanima mučenika. Dok evanđelje (Mt 2,13-18) izvještava o bijegu u Egipat i o pokolju djece u Betlehemu, čitanje iz Prve Ivanove poslanice početo prethodnog dana vodi dalje kao čitanje povezanosti (do kraja božićnog vremena, najkasnije 12. siječnja).

            Dana 29. prosinca neobavezan je spomendan Tome Becketa iz Canterburya, biskupa i mučenika (+ 1170.), a 31. pape Silvestra I. (+ 335.).

            Na nedjelju u božićnoj oktavi slavi se blagdan Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa. Ipak, ako Božić i njegov dan oktave padaju na nedjelju, onda se slavi 30. prosinca. Radi se o vrlo mladom blagdanu, kojeg se može uvrstiti u skupinu devocionalnih ili idejnih blagdana. Štovanje Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa razvilo se širom svijeta u 19. st., prije svega iz Kanade i bilo vrlo pospješivano posebno od Leona XIII. U obitelji iz Nazareta gledalo se uzor i pomoć za ugroženu kršćansku obitelj. Blagdan Svete obitelji smio se slaviti od 1893. god. na zahtjev dijeceza i redovničkih obitelji, i to na 3. nedjelju nakon Bogojavljenja. Budući da je za Pija X. privremeno bio prekinut (1911.), uveo ga je ponovno Misal iz 1920. god. (editio typica), i to za 1. nedjelju nakon Bogojavljenja. Blagdanska misa moli s pogledom na „svijetleći uzor“ svete obitelji za milost, da je i naše obitelji nasljeduju te postignu „vječnu radost u tvome domu“ (zborna molitva) i „da se trajno ugledamo u Svetu obitelj te poslije nevolja ovoga života njoj pridružimo u vječnoj slavi“ (popričesna molitva). Starozavjetno čitanje (Sir 3,2-6. 12-14) govori o ponašanju djece prema roditeljima, novozavjetno (Kol 3,12-21) o kršćanskom načinu života, koji se mora zračiti i u obiteljima, dok evanđelje izvještava u godini čitanja A o bijegu Svete obitelji u Egipat i povratak u Nazaret (Mt 2,13-15. 19-23), u godini čitanja B opisuje događaje kod prikazanja Djeteta Isusa u hramu (Lk 2,22-40) i u godini čitanja C prikazuje hodočašće s dvanaestogodišnjim Isusom za blagdan Pashe u Jeruzalemu (Lk 2,41-52). Umjesto vlastitog predslovlja uzima se jedno od tri predslovlja rođenja Gospodnjega, kako preporučuje položaj blagdana unutar oktave.

            4. Bogojavljenje (Epifanija) i blagdan Krštenja Gospodnjega

            Svetkovina Bogojavljenja, tj. kako na hrvatski prevodimo grčku riječ Epiphaneia ili Theophaneia (Bogojavljenje), prvotni je blagdan Kristova rođenja na Istoku. Pod Epifanijom se shvaćalo u antici kako vidljivo objavljenje jednog boga tako i svečana posjeta kao božanstvo poštovanog gospodara u gradovima njegova carstva. Najstariji tragovi blagdana Epifanije vode u Aleksandriju u Egiptu, gdje crkveni pisac Klemens spominje početkom 3. st. da je gnostička sekta bazilidijevaca slavila 6. siječnja blagdan Isusova krštenja, koje bi prema njihovom shvaćanju istovremeno bilo pravo rođenje Sina Božjega. Vjerojatno je tada nastao „kao reakcija na taj blagdan“ „u velikoj Crkvi blagdan Epifanije“ i postao je domaćim kao blagdan Isusova rođenja u Crkvama Istoka. Za to govori mnogo toga da je izbor 6. siječnja, slično kao rimski blagdan Isusova rođenja 25. prosinca, bio pod utjecajem poganskog blagdana. U Aleksandriji su, naime, pogani slavili u noći od 5. na 6. siječnja rođendan boga Eona (bog vremena i vječnosti), kod kojeg se također u jednom svečanom ceremonijalu grabila i čuvala voda iz Nila. Već se rano povezao s tim blagdanom Isusova rođenja spomen njegova krštenja, postalo je preko toga važnim terminom krštenja na Istoku. K tome je došao spomen prvog Isusova čuda na svadbi u Kani, gdje je pretvorio vodu u vino, dakle također objavljenje njegove slave (usp. Iv 2,11). Spomen toga čuda s vinom na taj dan vjerojatno je bio potaknut poganskim predstavama da u noći 6. siječnja izviru neki izvori vina umjesto vode. Nasuprot tome mogli su kršćani ukazati na to kako se jedna takva promjena uistinu dogodila kod Isusa.

            U drugoj polovici 4. st. dogodilo se jedno obostrano preuzimanje istočnog i zapadnog blagdana rođenja. Dok je Istok 25. prosinca osim Isusova rođenja slavio također dolazak mudraca i 6. siječnja spomen Isusova krštenja i pridržao svadbu u Kani i podjeljivao krštenje, Zapad je slavio 6. siječnja Otkupiteljevu epifaniju s dolaskom mudraca, Isusovo krštenje i svadbu u Kani. Antifona za Magnificat druge večernje obuhvaća jezgrovito ta tri događaja, dok antifona za Benedictus opisuje ih u slici Kristova vjenčanja s njegovom Crkvom: „Danas je s nebeskim zaručnikom Crkva vjenčana jer u Jordanu Krist opra njezine grijehe; hrle s darima mudraci na kraljevsku svadbu. Voda postaje vinom i razveseljuje goste.“ J. A. Jungmann karakterizira tematsku različitost obaju blagdana na ovaj način: „Tajna utjelovljenja ostaje u oba slučaja prava tema; ali na Božić više se promatra spuštanje Sina Božjeg, koji je postao siromašno ljudsko stvorenje (čovjek); a na Epifaniju naprotiv pogled je usmjeren na božansku veličinu toga djeteta, koja već obasjava svijet.

            U njemačkoj pučkoj pobožnosti srednjega vijeka snažno se naglašavaju Sveta tri kralja, posebno otkako je Reinhard iz Dassela 1164. god. prevezao navodne njihove relikvije iz Milana u Köln. Epifanija se sada nadaleko zove blagdan Sveta tri kralja ili Dan triju kraljeva. To akcentuiranje potamnjuje činjenicu da se ne radi o jednom svetačkom, nego o Gospodnjem blagdanu. Poznato je da se u izvještaju evanđelja ne govori ni o kraljevima ni o trostrukom broju. Prvi put govori Origen o trojici magičara, što se sigurno preporučilo trobrojem darova, pošto se označavanje s kraljevima može dokazati tek u 6. st. kod Cezara iz Arlesa.

            Imena Gašpar, Melhior i Baltazar spominju se od 9. st. O mnogostrukim narodnim običajima toga dana trebalo bi spomenuti srednjovjekovni običaj Sternsigera, koji su skupine katoličke mladeži u našim danima nanovo oživjele. Od kraja srednjeg vijeka poznat je blagoslov stanova s vodom, koja je na taj dan blagoslovljena, i s tamjanom. Pritom se običava na vratima napisati slova G +(C) + M + B. U Rituale Romanum primljeni „blagoslov krede“ to tumači kao oznaku imena triju kraljeva i to potpomaže nadaleko rasprostranjeno pučko tumačenje, dok su to prema drugima početna slova triju riječi „Christus mansionem benedicat - Krist blagoslovio stan“. Također novi hrvatski Benediktionale pozna za božićno vrijeme blagoslov kuća, odnosno stanova, ali bez prethodnog blagoslova vode, soli, krede i tamjana.

            Gospodareća tematika blagdanske mise polazi od evanđelja, koje nam pokazuje mudrace s Istoka vođene od zvijezde, kako traže novorođenog kralja židovskog i kako mu se klanja (Mt 2,1-12). Ovdje postaje jasno da je Mesija kralj cijeloga svijeta pa želi i pogane voditi k spasenju. Već se ovdje počinje ispunjavati, što prorok u starozavjetnom čitanju (Iz 60,1-6) u svijetlećim bojama obećava gradu Jeruzalemu: „Ustani, zasini, Jeruzaleme, jer dolazi svjetlost tvoja i slava Gospodnja sviće nad tobom!... K tvojoj svjetlosti koračaju narodi i kraljevi k sjaju zore tvoje.“ Taj univerzalitet spasenja Božjeg u novom Jeruzalemu, Crkvi, nalazi također u drugom čitanju (Ef 3,2-3a. 5-6) svoj izričaj: Ono naviješta kao objavljenje u duhu „da su pogani subaštinici i 'sutijelo' i sudionici obećanja u Kristu Isusu - po evanđelju“. To spasonosno Kristovo objavljenje izražava ulazna pjesma kao vodeći motiv: „Evo, dolazi Gospodar, Gospodin; U ruci mu kraljevstvo, moć i vlast.“ Ali vjernička se zajednica postavlja u aleluja stihu i u pričesnoj pjesmi na stranu mudraca s Istoka i ispovijeda: „Vidjeli smo zvijezdu njegovu na Istoku, pa dođosmo s darovima da se poklonimo Gospodinu.“ Također predslovlje naviješta poruku o Spasitelju svijeta i o „svjetlu narodâ“: „kad se on pojavio u našem smrtnom tijelu, novom si nas slavom njegove besmrtnosti obnovio.“ Naglašeni božićni karakter imaju također umetnuti tekstovi euharistijskih molitava I.-III. važećeg njemačkog misala, jer govore o slavlju presvetog dana: „na koji je tvoj jedinorođeni Sin, s tobom isti u vječnoj slavi, objavio se tijelom i vidljivo kao pravi čovjek“, kao naš „Otkupitelj i Spasitelj“. Kad se kod blagdana Božića reklo da je to također blagdan otkupljenja kao Uskrs, iako također pod jednim drugim aspektom, onda to vrijedi također za svetkovinu Epifanije.

            S pravom i češće se na to ukazivalo da bi ta svetkovina, kojoj je raniji blagdanski red dodjeljivao drugi stupanj odmah nakon Uskrsa (Duplex I. klase s privil. oktavom drugog reda), bio pravi blagdan Krista Kralja liturgije. „Samo blijeđenje sadržaja liturgijskog slavlja Epifanije i jedno intelektualiziranje liturgijske teologije moglo je voditi k tome da je 1925. Pio XI. zapovjedio daljnji blagdan Krista Kralja na posljednju nedjelju u listopadu. To je značajno za razvojnu liniju moderne pobožnosti, koja se kod jedne poredbe obaju blagdana jasno ističe. Blagdan Krista Kralja slavi opću misao Kristova kraljevstva, slavi počasni naslov, ime, pojam. Bíti liturgijskog slavlja Epifanije pripada naprotiv da se konkretno posadašnjuje jedno Kristovo kraljevsko djelo, jedan bitni spasenjski događaj. Tamo, dakle, jedna ideja, ovdje realitet misterija Epifanije, koja u sebe uključuje cijeli misterij otkupljenja.“

            Jedna rubrika na kraju blagdanske mise kaže da se blagdan prenosi na nedjelju između 2. i 8. siječnja, ako 6. siječanj nije zapovjedni blagdan. Ako je to nedjelja nakon 6. siječnja, onda se blagdan krštenja Gospodnjega u dotičnoj godini na tom području prenosi na sljedeći ponedjeljak.

            Blagdan Krštenja Gospodnjega

            U povijesnom pregledu postalo je jasno da su također Isusovo krštenje i svadba u Kani prvotni elementi blagdana Epifanije. U rimskoj se liturgiji to pokazuje manje u blagdanskoj misi, ali mnogo više u molitvi brevijara toga dana. Osim toga imao je spomen Isusova krštenja do posljednjeg novog uređenja crkvene godine svoje glavno mjesto na dan oktave blagdana objavljenja. Po Općim načelima o liturgijskoj godini i kalendaru još se bliže prenio blagdanu, pošto se slavi kao „Blagdan Krštenja Gospodnjega“ u nedjelju nakon Objavljenja. Osim toga tematiku se krštenja dotiče također u evanđelju druge nedjelje nakon Objavljenja (godina čitanja A), dok se iste nedjelje čita perikopa o svadbi u Kani u godini čitanja C.

            U središtu blagdanskog proprija nalazi se evanđelje o Isusovu krštenju, pri čemu su tri sinoptička izvještaja dodijeljena trima odgovarajućim godinama čitanja. Već su crkveni oci u tom događaju vidjeli veliko spasenjsko-teološko značenje. Ono se jednom nalazi u objavljenju Isusova Bogosinovstva u „glas s neba“: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!“ (Mt 3,17). Drugo se značenje nalazi u silasku Duha Svetoga na Isusa u liku goluba. Otačka teologija u tom je vidjela pravo Isusovo pomazanje i poslanje za mesijansku službu pred početak njegovog javnog djelovanja. Istovremeno bi Isus s primanjem Ivanova krštenja potvrdio svoj solidaritet s grijehom opterećenim čovječanstvom i pritom vodi snagu opraštanja grijeha. Na pomazanje i poslanje za mesijansku službu odnosi se izričito novozavjetno čitanje (Dj 10,34-38), gdje Petar kaže: „Vi znate što se događalo po svoj Judeji... nakon krštenja, koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve...“ Starozavjetno je čitanje uzeto iz prve pjesme o Sluzi Božjem (Iz 42,1-4. 6-7) sadrži prema tradicionalnom tumačenju isto tako upućivanja na pomazanje i poslanje Mesije: „Evo Sluge mojeg koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje! Na njega sam svog Duha izlio: on će donijeti pravo narodima... oblikovah te i postavih za Savez narodu, za svjetlost pucima.“ Na dotičan način predslovlje obuhvaća spasenjsko-teološki sadržaj blagdanskog događanja: „Ti si na Jordanu čudesnim znakom navijestio novo krštenje i glasom s neba objavio; ti si Krista pomazao Duhom Svetim da Riječ tvoja prebiva među nama; da siromasima donese blagovijest spasenja.“

            S blagdanom se Krštenja Gospodnjega završava božićni blagdanski krug. Počinje vrijeme „kroz godinu“, zaključni tjedan već se broji kao prvi od 33/34 tjedna u godišnjem krugu vremena kroz godinu.

            5. Dva božićna blagdana izvan blagdanskog kruga

            U jednom sadržajnom odnosu s tajnom utjelovljenja i njegovih blagdanskih slavlja stoje dva Gospodnja blagdana, koja su se sa ondašnjim imenima Svijećnica ili Očišćenje Blažene Djevice Marije i Blagovijest ili Navještenje Blažene Djevice Marije većinom smatrali kao Marijini blagdani, a sada se zovu Prikazanje Gospodinovo (Svijećnica) i Navještenje Gospodinovo (Blagovijest).

            Prikazanje Gospodinovo (Svijećnica): 2. veljače

            Blagdan Prikazanja Gospodinova 2. veljače, na 40. dan nakon Božića, ima za predmet one biblijske događaje u jeruzalemskom hramu, koji su izneseni u Lk 2,22-39 i kod kojih je Isus više u središtu od svoje Majke. Prema starozavjetnim kultskim propisima o čišćenju (Lev 12,1-2) žena je vrijedila nakon rođenja dječaka 40 dana, a nakon rođenja djevojčice 80 dana kao nečista i morala je nakon toga predati svećeniku ovcu i goluba, ako je bila siromašna, samo dva goluba kao okajnicu. „Neka on (svećenik) to prinese pred Jahvom i nad njom izvrši obred pomirenja. Tako će ona biti očišćena...“ Prvorođeni je dječak vrijedio kao Gospodinova svojina (Izl 13,2); morao se donijeti pred Gospodina (Izl 13,12) i otkupiti novčanom žrtvom (Br 18,16). Primjereno tim propisima donijeli su Marija i Josip Isusa u hram, Marija je pritom predala i žrtvu za svoje „očišćenje“ i otkupninu za svoga Prvorođenca.

            Što se tiče nastanka toga s tim povezanog blagdana, tako se može razlikovati istočnu (Jeruzalem) i zapadnu (Rim) komponentu o podrijetlu. Iz Jeruzalema izvještava hodočasnica Eterija oko 400., da se 40. dana nakon Epifanije, tada jedini blagdan Isusova rođenja, dakle 14. veljače, slavio velikim blagdanskim slavljem. Kod crkve uskrsnuća održavala bi se velika procesija, a svećenik i biskup tumačili bi u svojim propovijedima događaje iz Lk 2,22-39. Svečanosti su se završavale misom. Dok Eterija još spominje mala imena za blagdan, pojavljuje se oko sredine 5. st. kao Blagdan susreta (gr. Hypapante), koji već poznaje procesiju svjetla. To ime blagdana želi podsjetiti na to kako je Isus prvi put u hramu svoga Oca i u njemu susreće Šimuna i Anu.

            U Rimu je to blagdansko slavlje možda poznato već sredinom 5. st. Prema kasnijim svjedočanstvima s tim se 40. danom nakon Božića razvila također procesija svjetla, koja je trebala potisnuti staru pogansku procesiju pomirenja, koja se svake pete godine držala početkom veljače kao gradska procesija (Amburbale). Na taj pokornički karakter podsjećala je još do 1960. god. propisana ljubičasta boja liturgijskog ruha. Ta kod kršćanske procesije nošena svjetla podsjećaju na to kako je Šimun na taj dan Isusa nazvao: „Svjetlost na prosvjetljenje narodâ“ (Lk 2,32). Blagoslov pritom nošenih svjetiljki nastao je još prije prijelaza tisućljeća u Galiji.

            Blagoslov svjetla i procesija svjetla vodile su do hrvatskog označavanja Svijećnica (njem. Lichtmeß), koja malo izriče o pravoj tematici blagdana. Također do 1969. god. oficijelno ime Očišćenje Blažene Djevice Marije (Purificatio Beatae Mariae Virginis) mora se označiti kao najnesretnije i najnejasnije, jer je Marija zacijelo prema nauci Crkve u svakom pogledu bez grijeha. U povijesnom komentaru o novom Općem rimskom kalendaru iz 1969. god., gdje su zabilježene pojedine promjene, kaže se za 2. veljače: „Čišćenje Marijino. Mijenja se ime toga blagdana. On se zove Prikazanje Gospodinovo. Tako postaje jasno da se radi o Gospodnjem blagdanu.“

            Blagoslov svijeća prije blagdanske mise obavlja se prema novom misalu u dvije forme. Kod prve se zajednica skupi „u manjoj crkvi ili na drugom prikladnu mjestu izvan crkve ka kojoj kreće ophod. Vjernici drže u rukama nezapaljene svijeće“ (1). Nakon dolaska svećenika, koji nosi bijelo ruho, pale se svijeće i pjeva se antifona: „Evo, Gospodin će naš sa snagom doći i prosvijetlit će oči slugu svojih, aleluja.“ Ali se može izabrati također druga odgovarajuća pjesma. Svećenik pozdravi zajednicu i uvodi je u smisao blagdanske liturgije. Onda blagoslivlja svijeće, pri čemu od dva teksta molitve može izabrati jedan. U prvom se kaže s obzirom na starcu Šimunu darovano Kristovo objavljenje kao „Svjetlost na prosvjetljenje naroda“: „Blagoslovi ove svijeće i usliši molitve svoga naroda, koji se sastao da ih ponese na slavu tvoga imena: daj nam ići putem vjere i ljubavi, dok ne prispijemo k tebi, Svjetlu neugasivu.“ Nakon škropljenja blagoslovljenom vodom procesija se uz pjesmu uputi prema crkvi, pri čemu se pjeva Šimunov hvalospjev ili druga prikladna pjesma. Druga se forma blagoslova svijeća razlikuje od prve samo po tome što je umjesto procesije predviđen samo svečani ulaz svećenika i nekoliko predstavnika zajednice. Polazna je točka „prikladno mjesto - bilo pred vratima, bilo u samoj crkvi - tako da većina vjernika može sudjelovati u obredu“ (9). Ovdje slijedi uvod i blagoslov svijeća, a onda svečani ophod k oltaru. Također je kod te pojednostavljene forme predviđeno da vjernici drže u rukama zapaljene svijeće.

            Tematsko središte misnog proprija stvaraju, naravno događaji u hramu, kako ih prikazuje perikopa evanđelja (Lk 2,22-40). Kraći je oblik moguć. Ali ti se događaji navješćuju također sažeto u blagdanskom predslovlju, gdje se kaže: „Danas je Majka Marija tvoga vječnog Sina prikazala u hramu, a starac Šimun, nadahnut Svetim Duhom, proglasio ga slavom Izraela i svjetlom naroda. Stoga danas i mi radosno hrlimo Spasitelju u susret...“ Što prorok Malahija u starozavjetnom čitanju (3,1-4) kao dolazak Gospodina u njegov hram i kao željeni dolazak anđela saveza naviješta sud, liturgija vidi ispunjeno u Kristovu objavljenju u hramu. Ulazak je Gospodinov u njegovo svetište prema Ps 24,7-10 zato također tema pripjevnog psalma. Novozavjetno čitanje (Zeb 2,14-18) vidi u Isusovu utjelovljenju pretpostavku za njegovo djelo otkupljenja: „Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda.“ Popričesna molitva moli za jačanje naše nade i dovršenje otkupljenja u nama: „Daj da i mi idemo u susret Gospodinu i postignemo vječni život.“ Postaje jasno, da blagdanska liturgija ne ostaje stajati kod pobožnog razmatranja jedne idile, nego pazi na cjelokupni misterij spasenja. Početak puta i cilj gledaju se u jednom.

            Svetkovina Navještenja Gospodinova (Blagovijest): 25. ožujka

            Njezini korijeni sežu na Istoku do vremena prije općeg koncila u Efezu (431.). Tada je postojao sigurno najstariji Marijin blagdan pod naslovom „Spomen svete i vazda Djevice Majke Božje“. Slavio se 26. prosinca, dakle u vezi s blagdanom Kristova rođenja. Također je na Zapadu postojao već u 5. st. spomen navještenja (annuntiatio) odnosno utjelovljenja (incarnatio) na nedjelju pred Božić, kako doznajemo za Ravenu od Petra Krizologa. Blagdan navještenja 25. ožujka, devet mjeseci prije Božića, dokaziv je već za sredinu 6. st. Na Zapadu najstarije vijesti o tome potječu iz 7. st. U povezanosti s podrijetlom Božića govorilo se o tome (str. 103f) da se već u 3. st. proljetnom ekvinociju, koji je datirao na 25. ožujka, pripisalo uzvišeno značenje. Vrijedio je kao prvi dan stvaranja, kao Kristov rođendan ili kao dan njegova začeća i dan njegove smrti na križu. Tako je razumljivo da se taj dan nakon određivanja Kristova rođendana na 25. prosinca iskristalizirao kao dan njegova početka života u Marijinu krilu.

            Budući da 25. ožujak većinom pada u korizmenom vremenu, čiju se ozbiljnost pravo ne može s radošću toga blagdana harmonizirati, zadržala je Španjolska još dugo stariji termin blagdana 18. prosinca, kao i Crkva Milana na posljednju adventsku nedjelju.

            Imenovanje blagdana pripisuje se djelomice Gospodnjim blagdanima, djelomice Marijinim blagdanima. Tako već Liber Pontificalis (bilj. 247) govori o „Navještenju Gospodinovu“; postoje također imena: Začeće Kristovo, Utjelovljenje Kristovo, dok ga drugi kalendari označavaju kao „Navještenje Marijino“. S obzirom na njegovo spasenjsko-povijesno značenje Općih načela o liturgijskoj godini i kalendaru daje prednost imenu „Navještenju Gospodinovu“, bez da time želi zakinuti Marijino značenje na tom spasenjskom događaju, i dodjeljuje mu stupanj svetkovine, pošto ga je već papa Leon XIII. 1895. odlikovao stupnjem „Duplex I. klase“. U slučaju da blagdan pada u Velikom tjednu ili, u rjeđim slučajevima u Vazmenom tjednu, onda se naknadno slavi u ponedjeljak poslije vazmene oktave.

            Blagdansko evanđelje (Lk 1,26-38) objavljuje Božju odluku da Mariju izabire za Majku svoga Sina. To dijete će biti veliko „i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja“. S njenom na žrtvu spremnom riječi Da i s izvršavajućom inkarnacijom Sina Božjeg počinje mesijansko doba, Kristov misterij, Novi Savez Božji s ljudima. To je dar milosti Božje. Ipak se pritom smije i mora gledati služećega uloga Marijina kao „službenice Gospodnje“. Na njoj se ispunio „znak Emanuela“ starozavjetnog čitanja (Iz 7,10-14). Drugo čitanje (Heb 10,4-10) napinje luk od tajne utjelovljenja do otkupiteljskog pashalnog misterija, pošto „Krist ulazeći u svijet“ govori: „Paljenice i okajnice ne sviđaju ti se... nego si mi tijelo pripravio... Tada rekoh: 'Evo dolazim'... 'vršiti Bože, volju tvoju'.“ Iz toga poslanica Hebrejima izvodi zaključak: „U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek.“ Kličući naviješta aleluja verz blagdansku tajnu riječima Ivanova prologa: „Riječ tijelom postade i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu“, koju blagdansko predslovlje zahvalno slavi „da se ispuni obećanje Izraelu i iščekivanje svih naroda svijeta“. U vjeri u tajnu utjelovljenja (zborna molitva) moli Crkva, koja u tome prepoznaje svoje podrijetlo (darovna molitva), neka Bog udijeli njezin udio u životu njegova Sina (zborna molitva) i „snagom njegova uskrsnuća uđemo u vječnu radost“ (popričesna molitva). Kao i na Božić moleći poklekne svećenik i zajednica kod riječi Creda o Kristovu začeću i rođenju.

            Tim zavirivanjem u liturgiju blagdanske mise, koja se u brevijaru još više razvija, postaje jasno da se ta svetkovina primarno mora gledati kao Gospodnji blagdan i tek u drugoj liniji kao Marijin blagdan. Pritom se ne treba previdjeti da već Božić svojim prvotnim shvaćanjem uračunava u svoju blagdansku tajnu misterij inkarnacije u Marijinu krilu.

Pripremio: mons. Tomo Knežević, ravnatelj Caritasa BiH