Apostolsko pismo u obliku motuproprija o službi djelatne ljubavi pape Benedikta XVI. od 11.11.2012. „Intima ecclesiae natura - Duboka narav Crkve“

(Prijevod Caritasa BiH; pogledaj i Niz KS Dokumenti 165, Zagreb 2014., 3-17)

Uvod

„Duboka narav Crkve izražava se u trostrukoj zadaći: naviještanju Božje riječi (kerygma-martyria), slavljenju sakramenata (leiturgia) i služenju ljubavi (diakonia). Te se zadaće uzajamno pretpostavljaju i ne mogu se razdvajati jedna od druge“ (Encikl. Deus Caritas est 25).

Služenje ljubavi je također konstitutivni element crkvenog poslanja i nužni izraz samog njezina bića (usp. isto); svi vjernici imaju pravo i dužnost osobno se zauzeti, te živjeti novu zapovijed koju nam je Krist ostavio (usp. Iv 15,12), te modernom čovjeku ponuditi ne samo materijalnu pomoć, nego također duhovnu okrjepu i ozdravljenje (usp. Enciklika Deus Caritas est 28). Crkva je također i na razini zajednice pozvana na diakoniju ljubavi prema bližnjima, počevši od mjesnih zajednica do partikularne Crkve i sve do opće Crkve u cjelini; stoga ona treba također „biti organizirana kako bi predstavljala uređen oblik služenja“ (usp. isto 20), organizacija koja će imati institucionalne oblike.

S obzirom na tu diakoniju ljubavi prema bližnjemu iznio sam u Enciklici Deus Caritas est, da su „u skladu s biskupskim ustrojem Crkve, biskupi, kao nasljednici apostola, odgovorni“ za ostvarenje služenja ljubavi prema bližnjemu (br. 32) i upozorio da „Zakonik kanonskog prava, u kanonima koji se tiču biskupske službe, ne spominje izričito ljubav kao posebno područje biskupskog djelovanja (isto). Doduše „u tekstu Direktorija za pastoralnu službu biskupa dublje je istražena dužnost ljubavi kao velika odgovornost koja je na čitavoj Crkvi i biskupu u njegovoj biskupiji“ (isto), ali izostala je nužnost zatvaranja praznine u gore spomenutom zakonu, kako bi se primjereno istaknula bitnost služenja ljubavi u Crkvi i njezin konstitutivni odnos prema biskupskoj službi u kanonskom pravnom poretku. Pri tom bi trebali biti naznačeni pravni aspekti koji to služenje u Crkvi sa sobom nose, napose kad se ono izvršava organizirano i s izričitom potporom pastirâ.

U tom smislu želim s ovim motu proprijem pripraviti organski normativni okvir koji će olakšati da se prema općim kriterijima urede različiti organizacijski oblici crkvenog služenja ljubavi. To je služenje napokon usko povezano s dijakonalnom bîti Crkve i biskupske službe.

Ipak je važno dozvati si u pamet, da će praktično „djelovanje uvijek biti nedovoljno ako ne bude vidljiv izraz ljubavi prema čovjeku, ljubavi koja se hrani susretom s Kristom“ (isto, 34). Zato se mnoge katoličke organizacije ne smiju u svome djelovanju ograničiti na púko prikupljanje i dijeljenje novčanih sredstava, nego svoju posebnu pozornost moraju stalno posvećivati osobama u potrebi. Štoviše one moraju u kršćanskoj zajednici preuzeti dragocjenu pedagošku funkciju, tako što će promicati odgoj za međusobno dijeljenje, uvažavanje i međusobnu ljubav u smislu Kristova Evanđelja. Jer, karitativna djelatnost Crkve mora na svim razinama izbjeći opasnost da postane tek jedan od načina opće socijalne pomoći. (usp. isto 31).

Organizirane inicijative na karitativnom području koje na različitim mjestima promiču vjernici, veoma su različiti i treba im primjereno vodstvo. Naročito se razvila djelatnost „Caritasa“ na župnoj, biskupijskoj, nacionalnoj i međunarodoj razini, ustanova koju je promicala crkvena hijerarhija. Ona s pravom uživa poštovanje i povjerenje vjernika i mnogih drugih ljudi u cijelom svijetu zbog svoga velikodušnog i dosljednog svjedočenja vjere, ali i zbog konkretne pomoći koju pruža ljudima u potrebi u njihovoj nevolji. Uz tu široku organizaciju, koju službeno podupire crkveni autoritet, ponikle su na različitim mjestima brojne druge inicijative; one se oslanjaju na slobodnu zauzetost vjernika, koji svojim zalaganjem na najrazličitije načine žele pridonijeti da se konkretno posvjedoči ljubav prema potrebitima. U njima kao i onim inicijativama, koje su u pogledu svog nastanka i pravnog oblika veoma različite, dolaze do izražaja osjetljivost za isti poziv i želja da se na nj odgovori.

Crkva kao ustanova ne smije organizirane inicijative skrbi, koju kršteni slobodno vrše prema ljudima i narodima u nevolji, promatrati kao da se one nje ne tiču. Stoga, neka ih pastiri stalno priznaju kao izraz sudjelovanja svih u poslanju Crkve, te respektiraju njihove vlastitosti kao i pravo na autonomiju, koja im bitno pripada kao izraz slobode krštenih.

Osim tih ustanova crkveni je autoritet samoinicijativno nastavio voditi specifična djela, pomoću kojih bi novčanu potporu vjernika institucionalno, sukladno pravnim i ulagačkim oblicima, priveo njihovoj namjeni, te tako učinkovitije ublažio konkretne nevolje.

Iako je te inicijative pokrenula sama hijerarhija ili ih pastiri svojim autoritetom izričito podupirali, mora se osigurati da se njima upravlja sukladno zahtjevima crkvenog nauka i nakanama vjernika. Osim toga mora biti zajamčeno pridržavanje zakonitih građanskopravnih propisa. Slijedom tih zahtjeva pokazuje se kao nužnost u crkvenom zakonu odrediti neke bitne norme inspirirane općim kriterijima kanonske discipline, da se pojasni pravna odgovornost koja se tiče pojedinih sudionika u tom području rada. Tu naročito treba naglasiti autoritet i koordinatorsku ulogu koja pripada dijecezanskome biskupu. Gornje norme trebaju ipak biti dovoljno široke kako bi u sebe uključile dragocjenu raznolikost katolički nadahnutih ustanova, koje se kao takve angažiraju na tom području - bilo da su nastale zahvaljujući inicijativi hijerarhije, ili su one plod izravne inicijative vjernika, ali ih mjesni pastir priznaje i promiče. Bilo je doduše nužno odrediti smjernice za to područje, ali ujedno treba uvažiti ono što zahtjeva pravednost i odgovornost pastira prema vjernicima čuvajući pri tom pravednu samostalnost svake pojedine ustanove.

Odredbe

Ovime, na prijedlog Našeg poštovanog brata, predsjednika Papinskog vijeća „Cor Unum“, a saslušavši Papinsko vijeće za tumačenje zakonskih tekstova, donosimo i određujemo sljedeće:

Članak 1.

§1. Vjernicima pripada pravo udruživati se u društva i osnivati organizacije koje pružaju određene usluge ljubavi prema bližnjima, napose prema siromašnima i patnicima. Ukoliko te ustanove žele biti povezane s karitativnim djelovanjem crkvenih pastira, odnosno namjeravaju iz tih razloga tražiti potporu vjernika, one moraju svoje statute podastrijeti nadležnoj crkvenoj vlasti na odobrenje i poštivati odredbe koje slijede.

§2. Na isti način vjernici imaju također pravo, osnivati zaklade za financiranje konkretnih karitativnih inicijativa, sukladno odredbama kan. 1303 ZKP i 1047 CCEO. Ako se osobine navedene u § 1. tiču te vrste zaklada, onda se moraju - congrua conguris referendo - poštivati također odredbe tog zakona.

§3. Osim pridržavanja kanonskog zakonodavstva zajedničke su karitativne inicijative, na koje se ovaj motu proprij odnosi, obvezne uskladiti svoje aktivnosti s katoličkim principima. One isto tako ne smiju preuzeti nikakve naloge, koji bi na bilo koji način mogli ograničiti obdržavanje rečenih načela.

§4. Ustanove i zaklade koje u karitativne svrhe osnivaju ustanove posvećenog života ili družbe apostolskog života obvezne su uvažiti ove propise; osim toga moraju se držati odredbe kan. 312 §2 ZKP i 575 §2 CCEO.

Članak 2.

§1. U statutima bilo koje karitativne ustanove, na koje se prethodni član odnosi, moraju, osim institucionalnih službi i vodećih struktura prema kan. 95 §1, biti navedeni također glavni motivi i ciljeve dotične inicijative kao i način upravljanja novčanim sredstvima, profil vlastitih suradnika, te izvješća i informacije koje treba podastrijeti nadležnoj crkvenoj vlasti.

§2. Karitativna ustanova smije, kako određuje kan. 300 ZKP, koristiti oznaku „katolički“ jedino s pisanim odobrenjem nadležne vlasti.

§3. Organizacije koje su osnovali vjernici u karitativne svrhe mogu sukladno kan. 324 §2 i 317 ZKP, imati duhovnog asistenta koji će biti imenovan prema statutima.

§4. Ujedno neka crkvena vlast izvrši svoju dužnost uređujući vršenje prava vjernika prema odredbama kan. 223 §2 CIC i 26 §2 CCEO, da se spriječi prekomjerno umnožavanje karitativnih inicijativa, što bi se negativno odrazilo na sposobnost djelovanja i učinkovitost u pogledu ciljeva koje se nastoji postići.

Članak 3.

§1. Što se prethodnih članaka tiče, pod oznakom „nadležna vlast“, koja odgovara dotičnoj razini, treba razumjeti onu koju određuju kann 312 ZKP i 575 CCEO.

§2. Za organizacije koje nisu priznate na nacionalnoj razini, makar djelovale u različitim dijecezama, nadležna vlast je dijecezanski biskup mjesta u kojem dotična ustanova ima svoje glavno sjedište. Ustanova je u svakom slučaju obvezna informirati biskupe drugih biskupija u kojima djeluje i slijediti odredbe u pogledu aktivnosti različitih karitativnih ustanova koje postoje u toj dijecezi.

Članak 4.

§1. Dijecezanski biskup (usp. kan. 134 §3 ZKP i kan. 987 CCEO) ispunjava svoju pastoralnu skrb za karitativno služenje u njemu povjerenoj partikularnoj crkvi kao pastir, upravitelj i najodgovorniji za tu službu.

§2. Dijecezanski biskup promiče i podupire inicijative i djela služenja bližnjima u svojoj partikularnoj crkvi, u vjernicima pobuđuje revnost u djelotvornoj ljubavi prema bližnjemu kao izraz kršćanskog života i udjela u poslanju Crkve sukladno kan. 215 i 222 ZKP te 25 i 18 CCEO.

§3. Dužnost je dijecezanskog biskupa budno paziti da se u aktivnostima i upravljanju spomenutih ustanova uvijek obdržavaju propisi općeg i partikularnog crkvenog zakona, te da se ispunjava nakana onih vjernika koji su u tu posebnu svrhu darovali imovinu ili ostavili svoju baštinu (kan. 1300 ZKP i 1044 CCEO).

Članak 5.

Neka dijecezanski biskup osigura da Crkva može vršiti svoje pravo karitativnog djelovanja i neka se pobrine da njegovom nadzoru podređeni vjernici i ustanove obdržavaju zakonite građanskopravne propise.

Članak 6.

U skladu s kan. 394 §1 ZKP i 203 §1 CCEO zadaća je dijecezanskog biskupa na svom području koordinirati različita karitativna djela - kako ona koja je pokrenula sama hijerarhija, tako i ona koja su nastala zahvaljujući inicijativi vjernika - pazeći na autonomiju koja im pripada prema njihovim vlastitim statutima. Neka on posebice osigura da njihovo djelovanje u duhu Evanđelja bude djelotvorno.

Članak 7.

§1. Ustanove navedene u čl. 1 §1 obvezne su za svoje suradnike izabrati osobe koje dijele katolički identitet tih djela ili ih barem respektiraju.

§2. Kako bi se osiguralo svjedočenje evanđelja u karitativnoj službi neka se biskup pobrine da osobe koje rade u pastoralnoj, karitativnoj crkvenoj službi ne samo da posjeduju potrebnu stručnu kompetenciju već i žive primjereno kršćanima i posjeduju uljudno srce, po kojima će se u djelotvornoj ljubavi prema bližnjima očitovati djelatna vjera. Neka se biskup u tu svrhu pobrine posebnim curricula (tečajevima), koja će odrediti zajedno s voditeljima pojedinih organizacija, i prikladnim ponudama za duhovni život kao i za njihovo teološko i pastoralno obrazovanje.

Članak 8.

Gdje je zbog broja i raznolikosti inicijative potrebno, neka dijecezanski biskup u Crkvi koja mu je povjerena uspostavi službu koja će u njegovo ime usmjeravati i koordinirati karitativno služenje.

Članak 9.

§1. Neka biskup u svakoj župi svoje biskupije promiče uspostavu „župnog caritasa“ ili neke slične službe, koja će imati također pedagošku ulogu unutar čitave zajednice, kako bi odgajala ljude za duh zajedničkog dijeljenja i istinske ljubavi prema bližnjemu. Ukoliko je zgodno neka se ta služba uspostavi zajedno za više župa istog područja.

§2. Dužnost je biskupa i dotičnog župnika skrbiti, da pod sveukupnom koordinacijom župnika, a držeći odredbu u čl. 2 §4, osim „Caritasa“ postoje i mognu se razvijati i druge karitativne inicijative.

§3. Dužnost je biskupa i dotičnog župnika spriječiti da se vjernike na tom području vara ili dovodi u zabludu. Oni radi toga moraju spriječiti da se preko župnih i biskupijskih struktura vrši reklamiranje inicijativa, koje doduše imaju karitativno usmjerenje, ali predlažu ciljeve ili metode u suprotnosti s crkvenim učenjem.

Članak 10.

§1. Biskupova je dužnost nadzirati crkvena dobra karitativnih organizacija koje potpadaju pod njegovu vlast.

§2. Dužnost je dijecezanskog biskupa uvjeriti se, da primitak iz provedenih prikupljanja darova sukladno kann. 1265 i 1266 ZKP te kan. 1014 i 1015 CCEO budu upotrijebljeni u one svrhe za koje su bili prikupljani (kan. 1267 ZKP, 1016 CCEO).

§3. Dijecezanski biskup mora posebno spriječiti da njemu podložne karitativne organizacije financiraju ustanove ili institucije čija su usmjerenja u suprotnosti s crkvenim naukom. Kako bi se unaprijed izbjegle pomutnje vjernika, dijecezanski biskup mora isto tako spriječiti da spomenute karitativne organizacije prihvaćaju priloge za inicijative koje po svojim svrhama ili sredstvima u njihovoj službi ne odgovaraju crkvenom nauku.

§4. Neka se biskup posebno pobrine da uprava njemu podložnih inicijativa daje primjer kršćanske jednostavnosti. Nek on radi toga pazi da plaće i režijski troškovi odgovaraju zahtjevima pravičnosti i potrebnim strukama, ali neka budu u prikladnom odnosu uspoređujući izdatke vlastite biskupijske kurije.

§5. Kako bi navedena crkvena vlast navedena u čl. 3 §1 ispunila svoju obvezu nadzora organizacije spomenute u čl. 1 § 1 obvezne su nadležnome ordinariju položiti godišnje izvješće kako on odredi.

Članak 11.

Dijecezanski je biskup obvezan, ukoliko je nužno, javno obavijestiti svoje vjernike da aktivnosti određene karitativne organizacije više ne ispunjavaju zahtjeve crkvenog nauka. U takvim slučajevima on također mora uskratiti uporabu naziva „katolički“ te, ukoliko postoji odgovornost osoba, poduzeti odgovarajuće mjere.

Članak 12.

§1. Neka dijecezanski biskup promiče nacionalno i međunarodno djelovanje karitativnih organizacija koje su pod njegovim okriljem, naročito suradnju sa siromašnijim crkvenim područjima u suglasju s odredbama kann. 1274 § 3 ZKP i 1021 §3 CCEO.

§2. Pastoralnu skrb za karitativna djela mogu za više Crkava zajednički voditi različiti susjedni biskupi, već prema vremenskim i mjesnim okolnostima, držeći se zakonskih odredbi. Za međunarodne inicijative potrebno je prethodno zatražiti mišljenje nadležnog dikasterija Svete Stolice. Osim toga neka biskup za karitativne organizacije nacionalnog usmjerenja zatraži savjet nadležne službe u Biskupskoj konferenciji.

Članak 13.

U svakom slučaju ostaje neupitno pravo mjesne crkvene vlasti odobriti inicijative katoličkih ustanova koje djeluju na području pod njegovom nadležnošću, pridržavajući se crkvenih zakona i poštujući posebni identitet pojedinih organizacija. Njihova je pastirska dužnost bdjeti nad aktivnostima u svojoj biskupiji kako bi one bile u skladu s crkvenom disciplinom, a ukoliko se one toga ne drže, zabraniti ih odnosno poduzeti nužne mjere.

Članak 14.

Neka biskup, ako je prikladno, promiče karitativne inicijative zajedno s drugim Crkvama i crkvenim zajednicama, ne šteteći nikome od sudionika.

Članak 15.

§1. Zadaća je Papinskog vijeća „Cor unum“ promicati primjenu ovih pravnih propisa i bdjeti da ih se primjenjuje na svim razinama, pazeći na, u čl. 133 Apostolske konstitucije Pastor bonus predviđenu nadležnost Papinskog vijeća za laike za vjerničke udruge, kao i onu Odjela za odnose s državama u Državnom tajništvu. Ovime se također ne diraju opće nadležnosti drugih dikasterija i tijela Rimske kurije. Papinsko vijeće „Cor unum“ neka posebno vodi brigu da se karitativna služba katoličkih ustanova na međunarodnoj razini uvijek obavlja u duhu communio s dotičnim partikularnim Crkvama.

§2. Papinsko vijeće „Cor unum“ ima povrh toga zadaću kanonski osnivati karitativne organizacije na međunarodnoj razini te zatim uređivati i promicati prema važećem pravu.

Sve što smo u ovom Apostolskom pismu u obliku motu proprija odredili treba obdržavati u svim svojim dijelovima, pa i onda ako bi nešto bilo u suprotnosti s njime, čak kad bi zavrjeđivalo posebno spominjanje, i određujem, da se on proglasi objavljivanjem u dnevnom listu „L'Osservatore Romano“ i 10. prosinca 2012. stupi na snagu.

Dano u Rimu kod sv. Petra, 11. studenoga 2012., osme godine Našega pontifikata

Benedikt XVI.

Komentar 1.: apostolskog pisma u obliku motuproprija pape Benedikta XVI. od 11.11.2012. „Intima ecclesiae natura“: Biskup – poslužitelj djelatne ljubavi – Srce koje vidi društvene nedaće

(Niz KS Dokumenti 165, Zagreb 2014., 19-31)

Komentar 2.: apostolskog pisma u obliku motuproprija pape Benedikta XVI. od 11.11.2012. „Intima ecclesiae natura“: Uloga i odgovornost biskupa

(Niz KS Dokumenti 165, Zagreb 2014., 33-38)

Komentar 3.: apostolskog pisma u obliku motuproprija pape Benedikta XVI. od 11.11.2012. „Intima ecclesiae natura“: Između odgovornosti i služenja: Kanonski izričaj službe djelatne ljubavi

(Niz KS Dokumenti 165, Zagreb 2014., 39-51)

Komentar 4.: Uvodna teološka napomena uz kolokvij o teologiji djelatne ljubavi i/ili socijalnom nauku crkve od 4.3.2013.

(Niz KS Dokumenti 165, Zagreb 2014., 53-64)

Komentar 5.: Socijalni nauk i/ili teologija djelatne ljubavi? Pokušaj sinteze: Kolokvij o teologiji djelatne ljubavi i/ili socijalnom nauku Crkve od 4.3.2013.

(Niz KS Dokumenti 165, Zagreb 2014., 65-73)