Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik

Mons. Vukšić rođen je 1954. u Studencima kod Ljubuškog. Za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije zaređen je 1980. Magisterij iz teologije na Papinskom orijentalnom institutu postigao je 1984., dvije godine poslije i iz kanonskoga prava na Papinskom sveučilištu Urbaniana, a na Papinskom orijentalnom institutu 1991. postigao je doktorat.

Prije nego li je 2011. imenovan vojnim ordinarijem u BiH, obnašao je niz crkvenih službi, a mnogi ga najviše poznaju kao profesora na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji i poslije Bogoslovnom fakultetu u Sarajevu te na crkvenim učilištima u Mostaru, Dubrovniku i Zagrebu te kao sudskoga i generalnog vikara u Mostaru.

Za biskupa je zaređen 2. travnja 2011. u mostarskoj katedrali. Nadbiskupom koadjutorom vrhbosanskim imenovao ga je papa Franjo 22. siječnja 2020., a službu nadbiskupa preuzeo je 29. siječnja 2022.

Ovaj put smo s njim razgovarali isključivo na temu poslanja Caritasa, odnosom između Caritasa BiH i biskupijskih Caritasa te općenito o humanitarnom djelovanju…

Preuzvišeni oče nadbiskupe, obilježavamo 30 godina postojanja Caritasa BiH. S obzirom na njegovo široko polje djelovanja, a onda i različitu percepciju u javnosti, pa i kod samih katolika, nužno je istaknuti: što je to zapravo Caritas i gdje se on nalazi unutar same naravi Katoličke Crkve?

Caritas, ne kao organizacija, nego kao karitativno djelovanje prema ljudima u potrebi pripada među strukturalna poslanja Crkve. Uz naviještanje riječima i svjedočenje djelima, karitativna aktivnost doslovce je konstitutivni element evangelizacije.

Kršćanska evangelizacija, odnosno propovijedanje evanđelja, Kristove Radosne vijesti i sadržaja njegova nauka, bez konkretnih karitativnih djela, ne bi bila autentična. Kršćanska ljubav ni u kojem slučaju nije nešto što bi, čak niti bi se smjelo misliti da je blizu onoga što se zove platonski način pristupa tom djelu.

Kršćanska ljubav mora biti utjelovljena! Kršćanstvo kao religija je inkarnirana religija, utjelovljena religija. Bog je među ljudima, odnosno Božja ljubav je među ljudima, a Crkva kao ona koja nastavlja Kristovo djelo mora biti nastavak toga Kristova utjelovljenja, odnosno prisutnost Kristove ljubavi na ovome svijetu.

Prema tome, nemoguće je zamisliti Crkvu bez Caritasa, bez konkretnih dijela prema ljudima. Drugim riječima, Crkva bez Caritasa bila bi vrlo, vrlo nedostatna, ne bi bila autentična, ne bi bila vjerna. Tek u tom izrazu ljubavi prema ljudima, pogotovo ljudima koji su u potrebi, sav kršćanski nauk i naše kršćansko pristajanje uz taj nauk, dobiva svoju konkretnu potvrdu.

Kada se osvrnemo na tri desetljeća Caritasa BiH, koje su, prema Vašem mišljenju, najveće kušnje i blagoslovi u njegovu djelovanju kroz proteklo razdoblje?

Najveće kušnje i najveći izazovi, a ima ih više, svode se na to da, na žalost, ima mnogo ljudi koji su u potrebi i kojima bi trebalo pomoći. To je zaista kušnja i najveći je izazov povezan upravo s time.

I kad bismo željeli svima pomoći, na žalost, ne možemo. I to je zaista veliki izazov, ali u svemu tome postoji veliko zadovoljstvo. Naime, u mjeri u kojoj smo uspjeli na razini Caritasa učiniti ono koliko je bilo moguće, u mjeri u kojoj smo pomogli ljudima u potrebi, u mjeri u kojoj smo, zahvaljujući dobrotvorima s mnogo strana iz inozemstva, ali iznad svega dobrotvorima mnoštva anonimnih osoba iz naših krajeva, koji su svojim prilozima, radom i molitvama pomagali karitativno djelovanje, veliko je zadovoljstvo da smo barem u određenoj mjeri mogli biti dobar primjer. A Caritas i karitativno djelovanje, gdje god da ono postoji, zaista je dobar primjer. Uostalom, i svako humanitarno djelovanje, i onih koji nisu dio Caritasa, nego bilo koje je humanitarno djelovanje, dobar je primjer. Društvo kao takvo, pogotovo društvo u BiH stvarno treba dobre primjere.

Ja vjerujem da je najveći blagoslov osmijeh ljudi kojima se došlo i zadovoljstvo ljudi kojima se pomoglo. To je, na primjer, sreća majki i očeva ako se priskočilo u pomoć kod liječenja njihova djeteta ili kod pomaganja njihova školovanja. To zadovoljstvo ljudi, osmijeh na njihovim licima ili osmijeh i zahvala starih osoba koje su ostavljene, bolesnih osoba… Kroz taj blagoslov istodobno je prisutan i Božji blagoslov i Božja nagrada za sve ono što se čini.

Budući da postoje biskupijski Caritasi, možete li pojasniti zašto je potrebna i jedna takva institucija na razini Biskupske konferencije BiH?

Ono što zovemo djelatna kršćanska ljubav, koja postoji otkako postoji i kršćanstvo, tijekom 20. stoljeća je institucionalizirano. Jedna od ustanova u tom procesu institucionaliziranja bio je i Caritas. Naravno, on je ponajprije nastao tamo gdje žive konkretni ljudi na lokalnim razinama, ali vrlo brzo se ukazala potreba da mnoštvo različitih srodnih ustanova koje su se bavile karitativnim djelovanjem, bude na neki način međusobno povezano, organizirano.

Tako je na razini Katoličke Crkve odlučeno da se ustanovi jedan Caritas koji nosi u latinskom jeziku naziv Caritas Internationalis, ili u hrvatskom prijevodu Međunarodni Caritas. On ima sjedište u Rimu i neka je vrsta krovne organizacije, ali ne poglavarske organizacije u odnosu na druge karitativne ustanove u svijetu, nego jedna vrsta koordinacijskog tijela na razini cijele Katoličke Crkve.

S druge strane, na razini biskupskih konferencija odlučeno je da postoji također jedno koordinacijsko karitativno tijelo. Ne mogu kazati da sve biskupske konferencije u svijetu danas to imaju, ali bi sve trebale imati, i ja vjerujem da većina to ima. Uz Caritase, one početne, recimo tako lokalne, tamo gdje žive ljudi, gdje postoji konkretna potreba, postoji na razini svake biskupske konferencije Caritas koji nosi ime uglavnom po zemlji u kojoj on postoji.

Tako imamo Talijanski Caritas, Švicarski Caritas, Njemački Caritas, Austrijski Caritas, postoji Hrvatski Caritas i onda Caritas Bosne i Hercegovine. Svi ti Caritasi nisu nikakva poglavarska tijela u odnosu na Caritase u biskupijama, nego se pojavljuju kao tijela koja imaju prvenstveno koordinirajuću ulogu i ulogu poveznice s međunarodnim karitativnim ustanovama.

Također, postoji recimo i Caritas Europe. Dakle, Caritasi osim na svjetskoj razini, postoje na kontinentalnoj razini, na razini biskupskih konferencija, naravno i na razini župa i manjih zajednica. I ovo je prigoda za izreći iskrenu zahvalu svima koji doprinose ili izravno sudjeluju u karitativnom djelovanju: ravnateljima, djelatnicima, dobrotvorima, volonterima i brojnim drugim dobrim ljudima.

U jednom medijskom istupu iskazali ste žalost što nikada niste bili župnikom. Recite nam na što biste u kontekstu župnog Caritasa stavljali naglasak da postanete župnik

Da, netko od novinara nekad me je pitao postoji li, s obzirom na mnoštvo različitih službi koje sam obnašao tijekom svog svećeničkog života, neka služba na kojoj nisam bio, a volio bih da jesam. Ja sam odgovorio kako nisam nikada bio župnik. I nisam se žalio zbog toga, nego iznio konstataciju. Naime, kad sam postao svećenik, kao i svi drugi svećenici, bio sam uvjeren da je to moje buduće poslanje, a onda su me potrebe Crkve odvele na druge strane.

Bio sam nekoliko godina na župi, ali nisam bio župnik. Ali da jesam, kao što se danas kao nadbiskup trudim da Caritas djeluje i trudim se pomoći koliko mogu, da sam bio župnik, činio bih to zaista na jednak način.

Ponavljam opet, nijedna crkvena aktivnost, nijedno crkveno djelovanje ne može biti do kraja kršćansko ako ga ne prati konkretno svjedočenje kršćanske ljubavi. A Caritas i karitativno djelovanje jedan je od najkonkretnijih izričaja upravo toga.

Jasno je kako se naglasak djelovanja Caritasa BiH vremenom mijenjao. Što prepoznajete kao njegovu glavnu zadaću danas?

Kao što se mijenjao prema potrebama ljudi tijekom vremena u odnosu na pojedina razdoblja u zadnjih 30 godina, tako i danas konkretna zadaća i poslanje Caritasa jesu trenutne potrebe. Vi znate dobro da konkretne potrebe ljudi za vrijeme rata nisu identične današnjim potrebama, kao i one potrebe neposredno nakon rata koje su bile vezane uz obnovu, uz mnogo toga sličnoga, nisu slične današnjim.

U ovome trenutku potrebe Caritasa su prvenstveno stariji ljudi kojih je zbog iseljavanja mladih i mnoštva drugih razloga sve više. Njima treba posvetiti posebnu brigu. Njihovi potomci često žive vrlo daleko na drugim stranama u svijetu, a Caritas je zbog toga pozvan djelovati u tome pravcu.

S druge strane, postoji u BiH nemali broj osoba koje su baš u materijalnom smislu siromašne, nemaju čak niti dovoljno sredstava za hranu, pa je jedno od poslanja karitativnog djelovanja  također i omogućiti ljudima da imaju barem jedan obrok dnevno. Caritasi djeluju i na takav način da nude ljudima hranu, odjeću gdje je to potrebno. Postoji čak i organizirani dovoz hrane na određene punktove u mjestima ili čak u stanove gdje te osobe nepokretne, bolesne i stare žive.

Tako da, ovisno o potrebama, u pojedinom trenutku se mijenjaju i naglasci. Mi smo imali u BiH u novije vrijeme, nažalost, i prirodnih tragedija. I naravno da onda takve okolnosti usmjeravaju djelovanje, ne samo Caritasa, nego i svih onih koji se bave humanitarnim radom.

Drugim riječima, trenutno stanje i trenutne potrebe ljudi diktiraju i pravac djelovanja Caritasa.

Često ističete potrebu jačeg uključivanja državnih struktura u pomaganje građanima u potrebi. Na koji način bi Caritas BiH mogao biti još učinkovitiji most suradnje između Katoličke Crkve i državnih institucija?

Sa strane Caritasa, kao uostalom i Katoličke Crkve, postoji otvorenost i želja za suradnjom sa srodnim ustanovama radi dobra ljudi kojima se pruža pomoć i kojima se služi. Državne strukture na različitim razinama morale bi imati i socijalnu politiku u brizi za ugrožene ljude.

Naravno da su sve humanitarne organizacije, ne samo srodne organizacije, nego ih mi vidimo i kao organizacije koje su upućene jedne na druge jer služe istim ljudima koji su u potrebi, gladnima, onima koje treba odjenuti, koje treba smjestiti pod neki krov. Država bi morala voditi brigu, ne samo o dobrotvornim humanitarnim ustanovama, koje je sama osnovala, nego i o privatnim humanitarnim ustanovama koje su osnovali ili pojedinci ili ustanove.

Postoji, Bogu hvala, mnogo dobrih ljudi koji su pokrenuli različite projekte, osnovali različite, mi zovemo jednim imenom, privatne humanitarne ustanove. Postoji Caritas koga je osnovala Crkva, postoje humanitarne organizacije koje su osnovale druge vjerske zajednice. Svi oni, svi mi služimo istim ljudima koji su državljani ove zemlje.

Vlast bi morala, ne samo omogućiti djelovanje u pravnom smislu, nego i podržavati sve te ustanove u mjeri u kojoj je to moguće i naravno u mjeri u kojoj sve te ustanove zaista služe konkretnim ljudima.

U tom smislu zaista mi je vrlo stalo do toga da se država više otvori i više pokrene. Takva suradnja je predviđena i u ugovoru između Svete stolice i Bosne i Hercegovine.

S naše strane, s crkvene strane, zaista postoji otvorenost i nadamo se da će doći bolja vremena u toj suradnji.

Treća nedjelja došašća u katoličkoj je liturgiji označena i kao Nedjelja radosti (Gaudete), koja potiče na ustrajnost i nadu. Kako se ta radost i nada te poziv na pomaganje mogu realizirati na osobnoj razini u vremenima sveopće ekonomske nesigurnosti, inflacije, sjene planetarnog sukoba i političke nestabilnosti diljem svijeta?

Nekim pojedincima nije moguće materijalno pomagati drugima. Nažalost, postoje siromašne osobe kojima njihovo siromaštvo ne dopušta u materijalnom smislu pomagati drugima. Često i ljudi koji ne obiluju u materijalnom smislu imaju veliko srce i zaista bi željeli pomagati, ali im to objektivno, nažalost, nije moguće. Bogu hvala postoje oni koji su dobrostojeći i žele pomagati i treba im biti zahvalan.

Ali, bez obzira je li netko materijalno bogat ili je netko siromašan, uvijek postoji mogućnost da se daruje sebe samoga drugome u obliku prijateljstva, posjeta, razgovora, solidarnosti, strpljenja i iznad svega susretanja takvih osoba.

Darovati sebe može i najveći materijalni siromah, kao što to može i najveći bogataš. Bez ovoga darivanja sebe, i veliko materijalno darivanje kompromitirano je, odnosno nije praćeno onim ljudskim osjećajem i ljudskom blizinom.

Prema tome, na osobnoj razini, mislim da je poznanstvo, prijateljstvo i, na neki način, darivanje sebe zaista svakome moguće.

Naputak Kongregacije za kler iz 2020. Pastoralno obraćenje. Župne zajednice u službi evangelizacijskog poslanja poziva župe da se iz pukih „pružatelja usluga“ obrate u istinske evangelizacijske centre, aktivno izlazeći na – „omiljenu“ riječ pape Franje – periferije. Na koji način djelovanje Caritasa BiH može poslužiti kao uzor i pokretač tog pastoralnog obraćenja za župe i vjernike?

Već sam maloprije kazao da bi bilo koje djelovanje u Crkvi bez karitativne dimenzije bilo vrlo defektno, čak u mnogo čemu i upitno. A na koji način to djelovanje može postati dio onoga što se zove evangelizacijsko poslanje? Odgovor je vrlo jednostavan. Već samim time što postoji to karitativno djelovanje, dio je evangelizacijskog poslanja. Ono što je pokojni papa Franjo zvao izlazak na periferije, zapravo je konstatacija nakon promatranja djelovanja bilo kojega Caritasa.

Caritas po svojoj naravi upućen je da bude na onome području koje je papa Franjo zvao periferija: tamo gdje su ugroženi ljudi, zaboravljeni ljudi, nezbrinuti ljudi, ljudi kojima treba pomoći. To je ono što je on zvao periferija.

Tako da i prije ove teorijske postavke i definicije kršćansko karitativno djelovanje od početka bilo je prisutnost Crkve tamo gdje su ljudi ugroženi, odnosno na rubovima društva, na periferiji. Zapravo rubovi društva, to je sociološka terminologija, pa i periferija je sociološka kategorija. U evanđeoskom smislu, možda je tamo čak i središte svijeta. Kad se gleda demografski, sociološki, politički, to je periferija, to je margina, to je rub, ali ako se gleda iz evanđelja i ljubavi, možda je baš tamo središte jer i osoba na margini društva može imati najveće srce.

Nedjelja Caritasa, dan kada se vjernici pozivaju, u duhu kršćanske ljubavi, materijalno pomagati druge. Kako ljudima kojima, trenutno, „ništa ne treba“ objasniti važnost darivanja, bilo vremena ili materijalnih sredstava, te podrške Caritasu?

Jedno od velikih pitanja, pa možda i problema današnjega svijeta je formiranje kategorije ljudi koji misle da im ništa ne treba. To je veliki problem najprije zato što oni koji misle da im ništa ne treba zapravo jesu u stanju da im sve treba. To da im ništa ne treba, bilo kome, pojedincu ili skupini, napast je koja je možda danas prisutnija negoli u prošlim vremenima, ali koja je uvijek bila poznata kao fenomen, a možda i vrhunac oholosti.

Bilo koji čovjek koji misli da mu ništa i nitko ne treba, živi u nekom stanju samozadovoljstva, samodostatnosti i negdje i kad možda toga nije svjestan, riskira da završi u stanju izvrnute prve Božje zapovijedi, koja bi u tom njegovom slučaju glasila: Ja sam bog svoj, nema drugih bogova osim mene.

To da im nitko, da mi nitko, da mu nitko, da joj nitko ili ništa ne treba, zaista je velika opasnost. Kada čitate prve stranice Svetog pisma gdje se opisuje pad prvih ljudi, Adama i Eve, vidite da su pali u istočni grijeh jer su htjeli biti kao Bog, odnosno postati to da im nitko i ništa drugi ne treba. Te osobe koje tako misle vrlo često završavaju u stanju frustracije, nezadovoljstva i, bez ikakve nakane osuđivanja, osobno mislim da i oni trebaju nemalu pomoć.

Caritas BiH nedavno je doživio promjene na poziciji direktora te je imenovan vršitelj dužnosti te službe. Što na tom tragu očekuje ovu instituciju i koji će njezini naglasci biti u budućnosti?

Caritas nastavlja djelovati, ako Bog da, i adresa svih aktivnosti djelovanja Caritasa jesu ljudi u potrebi. U mjeri u kojoj budu postojali ljudi kojima treba pomoći, i u mjeri u kojoj bude bilo moguće da Caritas pomaže, ta će se aktivnost sigurno nastaviti. Uostalom, Caritas postoji samo zbog toga.

Caritasov je rad duboko ukorijenjen u evanđeoskoj poruci ljubavi i nade. Kako biste, u svjetlu te poruke, opisali duhovni i društveni značaj Caritasova postojanja i opstanka za obična čovjeka, hrvatski narod, ali i za cijelo društvo?

Ponajprije, djelovanje Caritasa je važno za ljude koji žive na ovom području i naravno da je onda to važno i za katolike i za Hrvate kao što je važno i za bilo koga drugoga kome se pomaže. Caritas je uvijek izraz konkretne kršćanske ljubavi i mi kršćani smo zaista pozvani na to svjedočenje.

Trudit ćemo se koliko bude do nas, koliko bude to zaista moguće, koliko sredstava budemo imali. Mi bismo voljeli da potrebe ljudi svakim danom bivaju sve manje i manje, odnosno da potreba za humanitarnim djelovanjem biva sve manja i manja, da se situacije ljudi koji su na bilo koji način u potrebi smanjuju i svojim opsegom i svojim brojem.

Djelovanje Caritasa nije osmišljeno na takav način da Boga molimo da uvijek ima ljudi kojima treba pomagati. Boga molimo da se broj ljudi kojima treba pomagati smanjuje, a sve dok ta pojava postoji, bit ćemo svjedoci kršćanske ljubavi.

Koji je Vaš savjet medijskim djelatnicima, posebice novinarima u katoličkim medijima, u kontekstu humanitarnog djelovanja koga čini Caritas BiH?

Ja mislim da je novinarski posao jedan od oblika karitativnog djelovanja. Mnogo puta postoji napast da se karitativno djelovanje svede samo na materijalno pomaganje ljudima. Karitativno se može djelovati na različite načine, kao psihološka služba, kao pedagoška služba te različiti drugi oblici pomaganja ljudima u njihovim potrebama. S druge strane, i kao posredovanje provjerenih informacija, stvaranje dobrih tekstova, aktivnost sudjelovanja u odgoju ljudi, na kraju krajeva u promoviranju onoga što zovemo materijalno pomaganje ljudima. Medijska promocija, medijsko predstavljanje, ne radi populizma, nikada radi jeftine prisutnosti u medijima, nego radi poticanja ljudi na dobro, konkretan je izraz karitativnog djelovanja i u medijskom prostoru.

Koliko sam mogao pratiti i vidjeti, naš Tjednik se u tome zaista trudio biti doprinos onome što se zove kršćanska prisutnost u društvu i u svijetu, kao dio evangelizacijskog poslanja Crkve.

Ja vam za to najsrdačnije zahvaljujem i u mjeri u kojoj bude moguće, možete računati i dalje na moju solidarnost, na moju potporu, pa i na moju prisutnost. Hvala vam. (caritas.ba/nedjelja.ba)